Did Mate o političkom konsenzusu

Budući da je politička scena u Hrvatskoj vrlo usijana, te nema toga tko ne prati politička zbivanja i političare, tako i did Mate u tišini svoga doma razmišlja o novonastalim okolnostima, te pozorno prebire u duši i srcu najnovija događanja oko sastavljanja vlade i konstituiranja sabora.
Autor: don Ivan Bodrožić/Laudato/M.R. Photo: Josip Ninković subota, 12. prosinca 2015. u 10:37

Radi se o javnom dobru njegova naroda i države u kojoj živi, pa ne može zatvarati oči pred svime što se događa. Osim toga počesto ga njegovi gosti pritisnu pitanjima kao 'starog i pametnog čovika', pa im mora i odgovarati što misli o mogućim koalicijama, konsenzusu među velikim političkim skupinama, kao i reformama koje se spremaju. No did Mate u svojoj razboritosti, nakon što o svemu promeditira u tišini srca, ne donosi ishitren sud na temelju ljudskih političkih stavova i zemaljskih interesa, nego zaviri u Evanđelje kako bi iz njega crpio nadahnuće za uvjerenja i savjete za svoje sugovornike.
 
Koliko ja vidim, započeo je did Mate svoj monolog, ne samo sada, nego i inače, nitko od političara ne govori o onome bitnom, o čovjeku. Nitko nema snage spomenuti stvarnu potrebu obnove čovjeka i obitelji, a s njima i naroda. Govori se o obnovi društva i društvenih struktura, ali ako nema obnove čovjeka, obitelji i naroda, to je samo pravljenje izvanjskog okvira, čuvanje prazne ljušture ili izgradnja malo bogatije grobnice u koju će biti pokopan čovjek, obitelj, narod. Hoće li itko biti kadar staviti na stol pitanje poput onih najbitnijih i za njih se zauzeti stvarnim društvenim konsenzusom?

A radi se o sljedećim pitanjima: Tko je čovjek? Koji mu je cilj i smisao? Što je obitelj? Što je dobro kao takvo i što je istinsko dobro čovjeka i obitelji? Dok ovakva pitanja ne postavimo i ne pronađemo suglasje o njima, sve drugo što činimo samo je kuća bez temelja koja nema budućnosti. Jer kuća bez temelja je kao kula od karata koja se i na najmanji udar vjetra poljulja i padne. Stoga konsenzus koji nastoje ostvariti političari nije pravo suglasje. Na njemu se ne može graditi budućnost, jer strane koje se usuglašavaju nisu definirale istinske ciljeve i interese pojedinca, obitelji i naroda. To što se radi je samo kadrovski i politički kompromis izvan kojega su ostala bitna pitanja i najvažniji ciljevi.
 
Zato od ovakvog usuglašavanja ne očekujem mnogo, to jest gotovo ništa bitnoga. A mnogo se pribojavam ne samo za ove pregovore i dogovore, nego da uopće politika u našim zapadnim društvima ne ide pravim putem. Dojam je da se i ovdje potvrđuje ona istina koju izgovori Isus u Evanđelju: “Ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti” (Mt 15,14). A ova politička natezanja bih mogao usporediti i s radom u polju. To je kao da se mi poljodjelci odlučimo sada posijati ozimu pšenicu, te da mislimo da je najvažnije što smo nabavili traktor kojim ćemo lako izorati njivu. Međutim, ako nismo nabavili dobro sjeme ili nemamo pravo znanje i iskustvo kako ga posijati, onda je sve uzalud.

Zemlja sama od sebe, pa i onda kad je uzorana snažnim traktorom, bez dobrog sjemena ne donosi dobar rod. Jer na uzoranoj zemlji može jednako lako niknuti i rasti kukolj i korov, kao i pšenica. Takve su i društvene, to jest državne strukture ako ne vodimo računa o vrijednostima koje su temelj ljudskoga dostojanstva i stvarna plazma života iznutra. Ako nema izgrađenih pojedinaca ni života u obiteljima, onda sve što činimo uzaludno činimo sebi na bržu propast.
 
Doista, budućnost ove države i ovoga naroda je u onome o čemu političari ne razgovaraju, a to je čovjek u sebi. A njega treba obnavljati prema novosti onoga što je trajno i neprolazno, to jest prema neiscrpnim i neuništivim vrijednostima koje dolaze od Boga. Jer obnovljene strukture bez obnovljenoga čovjeka prijete da postanu strukture propasti duša.
 
Samo obnovljeni čovjek može dati duše strukturama, a ne obrnuto. On je nositelj dostojanstva i sve strukture trebaju biti podređene njemu i njegovom cjelovitom dobru, te se mjere mjerom služenja njegovu neprocjenjivom dostojanstvu. Polazeći od njega sve može poprimiti spasenjski okvir, a ako se više gleda na obnovu struktura i institucija, onda se ide krivim putem. Jer ono što je neutralno i indiferentno po sebi, ne može dati vrijednost i podariti dostojanstvo čovjeku, dok može biti obdareno onda kad se učini da čovjek kao takav bude konačni cilj i razlog svih društvenih inicijativa.

Doista, budućnost naroda ovisi o čvrstoći njegove vjere, o snazi života koja struji njegovim venama. Budućnost ovisi o tome koliko se čuva i poštuje obitelj, koliko se štiti i promiče život. Ako obnavljamo strukture, a ne obnavljamo čovjeka, onda će se tim istim strukturama služiti i zlo za još brže uništenje iznutra samoga naroda. Dovoljno se samo prisjetiti poučka Rimskoga carstva i njegovih struktura. Dobre rimske ceste i razgranata infrastruktura omogućila je Gotima da lakše i brže dođu do Rima, te da ga u svom prodoru opustoše.
 
A svome narodu ne bih htio bezličnu budućnost. Ne želim mu budućnost među onim narodima koje ne znaju tko su ni što su. Niti među onima koji ne znaju što je dobro, a što zlo; što je vrlina, a što porok; što je ćudoredno a što je zloćudno. Stoga se i pitam: Zar se može graditi nacionalna politika bez temelja u vrijednostima? Premalen je ovaj narod da bi se mogao nositi sa svim izazovima u vremenu koje je pred nama, ako ne bude imao jasne duhovne vizije koja mu je darovana u sjaju Božjeg svjetla. Premalen je da bi se mogao othrvati na povijesnoj sceni bez unutarnje snage koja se crpi na vječnim izvorima. Premalen je da bi mogao opstati bez vjere u Boga.
 
Jer on se nikada i nije mogao othrvati koristeći silu i moć poput velikih naroda, premda jednom i njoj dođe kraj. Ovaj mali narod je mogao računati samo na evanđeosku pomoć što dolazi iz vjere i na čistoću srca svojih naraštaja spremnih na žrtvu i odricanje kako bi ostvarili uzvišene ciljeve. Premalen je moj narod da bi se mogao nositi s velikima ukoliko ne održava i ne podržava luč vjere i svjetlo života kojima nam sam Bog svijetli. Jer rasvjeta ovoga svijeta oko koje se ljudi trude ne može osigurati svijetlu budućnost. Premalen je moj narod da bi se othrvao svim izazovima koji su pred njim ako svi ne budemo smjerali istome cilju, a to je onaj neizrecivi duhovni, nebeski. Premalen je da bi sebi dopustio luksuz trošiti snagu na ono što život nije i ići prema ciljevima koji nisu satkani od vječnih ideala.
 
Eto zašto sam sumnjičav i zašto ne očekujem mnogo dok se sve spušta na dogovor oko reforme prava i pravosuđa, gospodarstva i bankarstva, institucija i struktura u kojima će ostati sjediti oni isti nepromijenjeni i nereformirani ljudi. Ne čine mi se dovoljnim jamstvom budućnosti samo prizemljene reforme iza kojih ne stoji uzvišena slika čovjeka stvorenog na sliku i priliku Božju.

Imam sto razloga sumnjati u boljitak ako u temelje obnove nisu utkane neprolazne vrijednosti i ako nije definiran vječni cilj prema kojemu bi trebao težiti svaki pojedinac. U ovom vremenu velika su naša očekivanja od ljudi, no nije na odmet da se prisjetimo da je jedan onaj pravi kojega trebamo iščekivati u ovom vremenu došašća, Sin Božji, jer o njemu nam ovisi budućnost.
 
 

Da biste komentirali, prijavite se.