Monolog dida Mate o Marijinu uznesenju na nebo

„Baš sam ponosan što sam u Crkvi Božjoj naučio ispravno misliti i vjerovati u Boga te se naučio uzvišenim i neizrecivim istinama života. Zbog sigurnosti neprevarljive istine ne bih dao svoju katoličku vjeru i svoga pape ni za što na svijetu.“
Autor: don Ivan Bodrožić/Laudato Photo: pixabay.com srijeda, 12. kolovoza 2015. u 11:17

Onako preko ljeta susretne did Mate pred svojom kućom mnogo prolaznika. Selo je življe nego preko zime jer je i mnogo 'gastarbajtera' koji pokoji tjedan provedu na rodnoj grudi. Njima u tuđini život nije lagan jer svijet u kojemu žive je nemilosrdan, pogotovo za one koji bi htjeli živjeti prema uvjerenjima i vrijednostima koje su primili kod kuće. I zvona su svečano slavila naviještajući selu svetkovinu zaštitnice „Marijina uznesenja“ ili kako se pučki kaže „Velike Gospe“, pa je cijelo selo bilo na misnom slavlju koje se nastavilo za obiteljskom stolom kojem su se pridruživali prijatelji i rodbina i iz drugih sela. A potom se uredno sjelo u hladovinu te uz čašu domaćeg vina prebirale uspomene.
 
Među onima koji su raspravljali bio je poneki čudan svat ili gost. Bilo je i onih koji su čuli koješta u tom svijetu gdje učene glave raspravljaju o mnogim temama, pa su onda i sami nemalo bili zbunjeni nekim primjedbama. Tako oni koji bi se htjeli pokazati pametnijima od Boga i od njegove Crkve kojoj je on povjerio objavu, među neupućenima s toliko uvjerenja raspravljaju i govore, kao da su popili svu mudrost svijeta, kako je dogma o Marijinu uznesenju neka papistička dogma koja nije sadržana u Svetome pismu. A daljnji zaključak prema kojem nakon toga vodi sva njihova argumentacija da onda katolici stvaraju neke svoje istine koje Bog nije objavio te više vjeruju papi i njegovoj službi, nego Svetome pismu. Po toj njihovoj logici Katolička Crkva se time udaljila od iskonskog nauka te je treba vratiti u prave okvire.
 
I dok tako did Mate sluša sve te primjedbe, dobroćudno se smiješi čudeći se svojim mještanima čime se daju zbuniti. Kamo sreće, započe on svoj monolog, kad bi spomenuti bili kadri tako živo i s uvjerenjem braniti svoje katoličke istine i polazišta, zajamčene Božjim obećanjem, a ne ovako naivne i smiješne ideje koje im plasiraju ograničeni ljudi. Nevjerojatno na koja smiješna podmetanja nasjedaju te tako gorljivo i žučno izlažu kao da im ih je sam Bog objavio. Čudi se did Mate tim svojim katolicima koji nisu ponosni na svoju vjeru i koji nisu svjesni da je Katolička Crkva čuvarica istine o Bogu i čovjeku koju je u punini objavio naš Gospodin Isus. Čudi se onima koji bi pošto poto htjeli dokazati koliko su pametni i suvremeni, za razliku od onih koji se drže onoga što im je predano u pologu vjere te poradi toga guraju u stranu neprevarljivu istinu koju je Bog povjerio svojoj Crkvi.
 
I dok tako did Mate razmišlja o njima, prolazi mu tako kroz pamet da se i Gospodin Isus više puta morao sa svojim sumještanima i sunarodnjacima raspravljati. I pred njim su se više puta našle mnoge učene glave koji se učenošću nisu služili da pouče vlastiti narod nepravarljivim istinama, već su koristili ono malo ljudskoga znanja o Bogu da zbunjuju narod. Tako su njega jednom zgodom neke takve pametne glave uvjeravali da nema uskrsnuća mrtvih, kao što ovi danas uvjeravaju da nema uznesenja Marijina. Jer o uskrsnuću od mrtvih nigdje ništa ne piše izričito u Svetome pismu kojega su se oni držali slijepo kao pijani plota do mjere da nisu bili vjerni duhu Pisma, nego slovu. Zato im je rekao da su u zabludi što ne razumiju Pisama ni sile Božje.

Nakon toga ih je vratio na ispravno tumačenje Pisma koje se ne možetumačiti ako se zanemari silu Božju, što nam jasno prenesoše Evanđelisti Matej (usp. 22,23-32) i Marko (usp. 12,18-27). Ako je Božja sila u stanju uskrisivati ljude, onda je u stanju bila i Mariju sačuvati od grijeha dajući joj dar da bude 'milosti puna'. Ako je to ista sila Božja je u stanju podariti ljudima vječni život, zašto bi mi bilo čudno da ga je Marija već dobila jer je bila milosti puna? A oni koji se bune i mrmljaju na dogmu o Marijinu uznesenju očito nisu dobro upoznali ni Pisma na koja se pozivaju, a još manje sile Božje koja uskrašava ljude i daruje im vječni život. Tvrdnjom da se nije dogodilo zato što nije bilo opisano u Svetom pismu, osporavaju i svoje vlastito uskrsnuće i život vječni kojega Bog može dati jer ni to nije opisano u Svetom pismu, a jednom bi se trebalo zbiti. Uostalom, ne samo da Bog može dati ljudskom biću slavu nebesku, nego je smisao cjelokupnog njegova djelovanja u povijesti bio taj da nas obdari darom besmrtnosti i vječnoga života kojim će biti proslavljeno i naše tijelo i naša duša. Ako ne vjerujemo da je Bog Mariji već udijelio milost koju mi sami za sebe iščekujemo, s kojim pravom ćemo se mi nadati vlastitoj proslavi u nebu? Ako ne vjerujemo da je Bog Mariju proslavio u nebu, na temelju čega izgovaramo riječi vjerovanja: vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni? Zašto bi bilo protiv nas vjerovati da je Marija ostvarila milost kojoj svi težimo?
 
Zbog svega rečenoga i zbog sigurnosti neprevarljive istine ne bih ja dao svoje katoličke vjere i svoga pape ni za što na svijetu. Ako ništa drugo prenijeli su mi povijesno iskustvo vjere i naučili su mene, malog i običnog seljaka dida Matu iz Selaka, uzvišenim i neizrecivim istinama života. I lijepo je u svemu tome što, da bih ih otkrio, ne trebam lutati po svijetu te riskirati da iskrivim i zdrav razum, nego mi je dovoljno otići u crkvu na misu i upiti ih na liturgijskom slavlju. Baš sam ponosan što sam u Crkvi Božjoj naučio ispravno misliti i vjerovati u Boga, pa kome pravo, kome krivo!

 

Da biste komentirali, prijavite se.