Monolog o sekularnoj državi

Ako sekularna država, nastavio je did Mate, u suvremenom svijetu postoji kako bi gušila religiju, a ne kako bi jednaka jamčila prava svima, i vjernicima i nevjernicima, onda to nije prava sekularna država.
Autor: don Ivan Bodrožić Photo: images2.cdn.k.dk ponedjeljak, 09. ožujka 2015. u 11:28

Dok je tako did Mate vodio svoj monolog sa Slobodanom, njima se pridružio i slučajni prolaznik Frane iz obližnjeg susjedstva kojemu su riječi dida Mate zaparale uši te je odlučio ostati i poslušati besjede dida Mate. Nakon toga je odlučio i postaviti nekoliko svojih pitanja, uvjeren kako će dida Matu staviti u nezgodan položaj. Njega je zanimalo što did Mate misli o sekularnoj državi i nije li ovaj njegov stav o vjeri, vjernicima i njihovim pravima u društvu atak na slobodnu svjetovnu građansku državu. Ne zagovara li time did Mate stvaranje teokratskoga društva i misli li on time u društvu nametnuti građanima vjerske zakone koje bi onda svi morali održavati.  

No did Mate se nije dao zbuniti pred tim predstavnicima režimskih sustava, kojima je sve prihvatljivije osim slobodnog društva uređenog prema sustavu vrijednosti. Ako sekularna država, nastavio je did Mate, u suvremenom svijetu postoji kako bi gušila religiju, a ne kako bi jednaka jamčila prava svima, i vjernicima i nevjernicima, onda to nije prava sekularna država. Kao što jamči prava na nevjeru onima koji ne vjeruju, tako treba jamčiti pravo na vjeru onima koji vjeruju. Ako je država sekularna, to ne znači da država treba potiskivati religiju, nego jamčiti prava i jednakost.

Ako je sekularna država zamišljena kako sustav snošljivosti, onda svima treba dopustiti pravo mišljenja i postupanja po savjesti, ako svojim promišljanjima ne vrijeđaju druge, a svojim ponašanjem ne ugrožavaju. No ako se sekularna država pretvori u mehanizam u kojem se bez ikakvog povoda i pokrića kršćane i pripadnike drugih religija drži zaostalima te svatko sebi uzima za pravo vrijeđati ih i obračunavati se s njima, onda ta država ne počivao na dobrim temeljima i takvo ponašanje se ne vodi principima stvarne jednakosti. Ako je bit sekularne države  da proziva kršćane i Crkvu kad dadnu neki sud o ćudorednim vrijednostima te im se uz to zatvara usta kao netolerantnima, onda takva država nije za zdrav dijalog u društvu. Kao da bi sekularna država trebala služiti samo za zaštitu nevjernika, to jest omogućiti anarhistima da se rugaju s vrijednostima koje ne poznaju i ne priznaju ili pak da se obračunavaju s ljudima koji ih priznaju i poznaju, to jest prihvaćaju za svoje vrijednosti. Zanimljivo da sebi netko uzima pravo izrugivati stvari koje ne poznaje ili koje ga u najmanju ruku ne zanimaju. A ne znam kako bi reagirali oni kad bi netko dirnuo u njihove „dogme“ i „svetinje“ koje nisu ni približno toliko svete kao što su vjernicima svete njihove istine i sadržaji vjere.

Ako bi u društvu sloboda govora vrijedila samo onda kad se treba izrugivati s vjerničkim vrijednostima, to jest da se jednoj skupini dopusti da vrijeđa vjernike, da govori što ih volja bez pokrića i utemeljenja, nakon čega nikome ne polažu račun o odgovornosti, onda to ne bi bila prava sloboda govora. Ako pojedinci nikome ne odgovaraju za uvrede, klevete, prozivanja i blasfemije koje iznose, onda su oni medijski teroristi. Čudno da se među onima koji se pozivaju na razum kao na vrhovni kriterij prosudbe nije našao nijedan razuman sekularist da upozori svoje kolege da imati sekularne ideale i graditi sekularnu državu ne znači da treba vrijeđati one koji vjeruju, nego znači postavljati jednake principe za jedne i za druge. Jer kad je trebalo stvarati i braniti državu, na primjer ići u Domovinski rat, onda nisu išli samo sekularni kao da bi Hrvatska bila samo njihova (bojim se da su čak i zakazali, jer se ne sjećam da je onda bilo mnogo sekularnih i nevladinih udruga pokretača obrane i sudionika bojišta), nego su vjernici također stali u prve redove na branik domovine. Uostalom, ona je i njihova domovina, te drže da je čak i više od drugih izgrađuju jer je izgrađuju i svojim vjerničkim stavom i vrijednostima.

Ne čini mi se da sam baš na prvoj crti bojišnice u Domovinskome ratu vidio baš tako velik broj simbola spomenutih civilnih, nevladinih, sekularnih i inih udruga, ali zato su bili vrlo uočljivi mnogi mladići s krunicama i križićima oko vrata. To samo svjedoči o tome koliko je kome stalo do ovog naroda i njegove države. Nisam vidio na bojišnici toliko emisara i zagovornika slobodoumlja, ali je zato bio prisutan svećenik koji je ujedno bio i humanitarac svojim vojnicima. I nitko se tada nije bunio na vjeru i vjerske simbole dok su oni izgrađivali i branili državu, dok su se utkivali u samo biće ovoga društva noseći doista univerzalne i neponovljive vrijednosti i poruke. Nitko se nije bunio protiv križa i vjere dok su davali snagu u obrani Domovine, ali se zato bune sada i to ponajviše oni koji nisu dali nikakvog doprinosa za njezinu slobodu. Ne bih htio biti zločest, ali imam i ja pravo postaviti upit koji nedavno izgovori moj kum Jure kad reče: „Sve se bojim da nije netko svjesno gurnuo onu mladež s krunicom oko vrata da idu u prve redove, da brane zemlju i pogibaju, dok su u pozadini ostali oni koji sada uživaju plodove i skupljaju vrhnje njihove borbe, života i smrti. Gdje su bili slobodoumnici i teoretičari civilnoga društva od 1990. do 1995., kao i mnogim drugim razdobljima naše povijesti kad se gradio i branio identitet? Zašto nisu vratili s fronta sve one mladiće koji su vjerovali u Boga i s tim uvjerenjem i tom snagom branili svoju slobodu i domove? Zašto tada nisu rekli da ne žele ni usluge ni prisutnost onih koji vjeruju u Boga? Da su tako napravili sad mi ni najmanje ne bi bilo krivo da onima koji vjeruju ne ostave nimalo prostora u javnom životu društva i naroda. Kao da oni više vole svoju Domovinu i sve njezine stanovnike od onih koji vjeruju?“

Nažalost sekularisti nisu kadri vidjeti da upravo živa vjera onima koji vjeruju daje snagu i poticaj da predanije ljube svoju zemlju i sve njezine vrijednosti. Eto zašto ne možemo dopustiti da netko tumači sekularnu državu kao onu koja provodi sekularizaciju, nego koja prepoznaje istinske vrijednosti i slobode, te im daje prostora u društvu. Čudno je da nijedan od promicatelja sekularnih vrijednosti ne želi prihvatiti da je evanđeoski princip: „Ne učini drugome što ne želiš da i on tebi“, doista istinski ljudski i da vrijedi za svakog čovjeka i svaku situaciju, te da može predstavljati bazu na kojoj graditi zajedništvo u društvu. Samo zato što je netko nevjernik nema pravo vrijeđati tuđe religiozne osjećaje, jer time ne izgrađuje nego razgrađuje i sekularnu državu. Mogu dokazati i pokazati da upravo vjerom doprinosim boljitku ovoga društva i svijesti svakoga čovjeka. Pitam se samo koji pozitivni zakon može narediti da ljubim svoga bližnjega kao sebe samoga? Koji mi može narediti da se izložim i žrtvujem za druge ljude? Tko mi može narediti da činim milosrđe i iskazujem ljubav? Tko mi može narediti da odvajam od svoga i dijelim s drugima, da pazim na drugoga kao na brata, ma tko on bio? Onaj tko nije kadar ovo sagledati i objektivno prepoznati kao vrijednost, doista je slijep od ideološkoga stava i patološkog odbijanja vjere i vjernika.

Nekima pojam sekularne države zvuči kao država u kojoj nema vjernika i u kojoj se treba protiv njih boriti, dok to ne bi smjelo biti tako. Sekularna država je ona država koja se vodi ljudskim zakonima, uređenim prema sustavu vrijednosti, pa i kad bi u njoj bilo 100% vjernika ili kad ne bi bilo nijednoga. To bi bila država koja mora omogućiti stvarnu jednakost svima, a ne da se u ime jednakosti bori protiv vjernika i vjere, kao što se to na europskom tlu događa na otvoren ili prikriven način, od vremena prosvjetiteljstva. Takva sekularnost je u biti militantni sekularizam koji traži iskorjenjenje vjere i smanjenje utjecaja vjernika u društvu, kao da time što vjeruju ne pripadaju spomenutoj sekularnoj državi. No ako bi vjernike na taj način sekularisti makli u stranu, a oni izgrađivali državu kao da je samo njihova, čudno da se ne sjete reći da u ime toga oslobađaju vjernike od poreza i od dužnosti borbe za domovinu. Sekularna država bi trebala imati Ustav i Zakone izgrađene na ljudskim vrijednostima i definirane snagom razuma i koji jamče uljudan i jednakopravan život svima, kao i poštivanje svačijih uvjerenja i vrijednosti ako nisu suprotne razumu. No to ne znači da se radi o državi bez vrijednosti, nego, naprotiv, o državi čiji su građani snagom razuma prepoznali i definirali svoje vrijednosti, pri čemu im mogu biti od pomoći i oni koji vjeruju.

No ukoliko je sekularna država ideološka, onda se pretvara u sekularizam. Tada postaje selektivna jer selektivno a ne objektivno izabire vrijednosti, pa čak i nevrijednosti proglašava nedodirljivim vrijednostima bez pravog razumskog i razboritog propitivanja. Takva država kao da dopušta poigravanje i izrugivanje s vrijednostima određenih skupina u društvu, umjesto da s njima zapodjene razgovor, pa ako treba i raspravu, ali na način dostojan uljudbe u kojoj se živi. Izrugivanje i vrijeđanje je nezreo način i ne vodi nikakvome dobru ni napretku u društvu. Među zrelim i ozbiljnim ljudima postoji i ozbiljan način rješavanja napetosti i iskazivanja neslaganja, kao i argumentiranja i uvođenja u zajedničku istinu svima očitu. Vrijeđati nečiji osjećaj svakako nije najprikladniji put i način, jer tada će naići na nekoga tko će im odmjeriti mjerom kojom sami mjere. Razumio bih da me netko kao vjernika stavlja u stranu, na margine društva, ako bi mi dokazali da u našem nauku i životu ima nešto što ne vodi očovječenju čovjeka i stabilnijem društvu. Ali ako u našem životu postoji iskreno zauzimanje za dobrobit svog naroda i društva, onda je njihov stav vrlo isključi i neprihvatljiv pa i samom sekularnom društvu koje im služi kao pokriće za obračunavanje s vjernicima.
 

Da biste komentirali, prijavite se.