Monolog o vjerničkom zalaganju oko spasenja

Ako se čovjek ne osjeća kao putnik prema vječnosti, kako misli proći onu posljednju i najzahtjevniju dionicu kroz koju će svatko proći, a to je smrt?
Autor: don Ivan Bodrožić/Laudato/I.D. Photo: pixabay.com/free photos ponedjeljak, 29. kolovoza 2016. u 08:21

Did Mate je bio poznat po tome što je ponekada znao prekoravati svoje poznanike i sugovornike koji nisu dovoljno jasno i čvrsto držali do prakse vjerničkoga života, pa i onda kad im je bio malo dosadan. Nije propuštao poticati ih da budu revniji u svom sakramentalnom i vjerničkom životu pa i onda kad je nekima od njih 'išao na živce'.
 
Svatko od njih je imao neku svoju izliku i opravdanja, a ponekad i vrlo pobožan i dubokouman izgovor. Njihova argumentacija išla je uglavnom u dva pravca. S jedne strane pozivali su se na ljudske izlike i izgovarali potrebom da moraju mnogo posla i obveza, te da onda ne ostane vremena za duhovni život. Osim toga znali su reći da ne vide zašto bi im Bog toliko zamjerio što nisu revni u vjeri i molitvi, ako su oni svojim ponašanjem dobri i čestiti ljudi. Jer, naime, mnogo je važnije biti čestit čovjek, nego 'lizati oltare' poput nekih kršćana, a koji potom u životu ne čine ono što bi trebali. Tako su uz svoje ljudske izlike, imali i ove teološke kojima je vrhunac bilo navodno uvjerenje kako je Bog dobar i milosrdan, te kako ne vjeruju da bi im on mogao uskratiti ulazak u svoje kraljevstvo.

Vještinom raspravljanja i izvlačenja, a ovim vrlo zanimljivim argumentima, htjeli su razoružati dida Matu, pa su se i držali samouvjereno. Njima je, navodno, bilo važno da su 'dobri ljudi', a što nemaju vremena za svoju dušu, za vjeru i Boga, nisu se opterećivali jer su držali da je to i tako od sporedne važnosti u životu. Svoj vjerski nemar i mlakost smatrali su tek malim nedostatkom, a Boga toliko dobrim da im ne uzme za zlo takve nedostatke. Prema svemu sudeći njihova je vizija Boga i života bila optimističnija i humanija nego pogled dida Mate koji je djelovao vrlo strogo i nimalo milosrdno dok im je govorio o potrebi dosljednog vjerničkog života i zajedništva s Bogom.

No stari i mudri did Mate nije se dao zbuniti, te je poluglasno počeo izvoditi zaključke o tome što je čuo od svojih sugovornika ili pak što vidi u ponašanju mnogih koji sebe nazivaju vjernicima. Najprije se zadivio nad tim lijepim teorijama o Bogu o kojima je i on znao ponešto, ali nije se usuđivao na takav način primjenjivati ih na svoj život. Zadivio se i tome da ljudi koji nemaju vremena razmišljati o Bogu i njegovoj riječi, pohađati crkvu, skrbiti o duši i sakramentalnom životu, ipak mogu doći do takvih teorija o Bogu. Nakon što se zadivio, onda se did Mate začudio. Čudom se čudio da ljudi imaju tako divne teorije o Bogu, a nemaju vremena za zajedništvo s njime. Iz tog divljenja i čuđenja pokušao je sebi predočiti i prispodobiti ljude koji tako samouvjereno govore kako će doći u život vječni, a da uopće na zemlji ne govore i ne razmišljaju o vječnosti, to jest da im vječnost kao takva uopće nije bitni cilj i imperativ života. Zato im je pokušao progovoriti iz pučke mudrosti kao mudri seoski starac slikama koje su svi mogli razumjeti.

Znači, počeo je svoj monolog, vi tvrdite da je moguće doći do Zagreba ako i ne idete cestom za Zagreb. Prema onome što ste rekli, bilo bi dovoljno na primjer, da biste došli do cilja svoga putovanja, prijeći dionicu Svib – Cista – Svib četrdesetak puta i našli biste se u Zagrebu. Ako pak mislite da je to mali broj puta, vi slobodno povećajte i na pedeset ili uduplajte na osamdeset ili na već neki broj koji sami želite. Meni se baš ne čini da biste uspjeli i ne mislim da se itko u konkretnom životu tako ponaša. Ne znam ima li itko u našem malom selu tko vam se ne bi smijao kad biste mu rekli da na takav način želite doći do Zagreba ili bilo kojeg drugog odredišta. Mislim da bi vas držali zrelima za psihijatrijsko liječenje. Jer da ne znam koliko puta prođete spomenutu dionicu cesta, ne biste se makli dalje od našeg malom mjesto, a vaše bi odredište ostalo jednako daleko kao i na početku putovanja.

Čini mi se da slično vrijedi i za naš put prema životu vječnomu. Da napravimo ne znam koliko dionica i prometa prometujući ovim zemaljskim putovima, a da se nismo usmjerili prema vječnom odredištu svojim mislima, riječima i djelima, ostali bismo prikovani za svoje zemaljsko prebivalište, te ne znam s kojim pravom pretpostaviti da ćemo doći do cilja. Kao da je taj cilj, to jest život vječni, isključivo Božji cilj u koji on nas na neki način želi dovući ili ugurati, a da mi o njemu ne trebamo voditi računa. Umjesto da shvatimo da je to prvenstveno naš cilj, a Bog je sve učinio da nam ga otkrije i da nas potakne da idemo odvažno prema njemu.

Dobro bi bilo da shvatimo kako na temelju takve iskrivljene računice možemo doći do vječnosti, jer ona nije zbroj zemaljskih kilometara, nego odlučan hod prema nebu, koji je tim kraći što vjernije i predanije živimo za nju slušajući riječi Boga koji je došao među nas da nas prema njoj potakne. Ako čovjek na zemlji ne može doći do odredišta prema kojemu ne putuje, ma koliko kilometara prošao, zašto pretpostavljati da za ono vječno i prevažno nebesko odredište vrijede drugi kriteriji? Osim toga, ako se uopće ne osjeća kao putnik prema vječnosti, kako misli proći onu posljednju i najzahtjevniju dionicu kroz koju će svatko proći, a to je smrt? Ona doista dobro protrese i pretrese sve što smo ponijeli na put i čime smo se opremili za putovanje. Ako su to bila zemaljska dobra, smrt će nas vrlo lako ogoliti i svega lišiti. Ako se s njima želim pojaviti i hvaliti u onaj posljednji čas, onda budimo uvjereni da preko njezinih poreznih rampa nećemo ništa prenijeti. Ona će iz našega srca istresti sve i lišiti nas svih dobara koja smo u srce skupljali, a ne mjere se Božjim mjerama i kriterijima. Doista, sve što se ne mjeri metrom Božje ljubavi, ne može pobijediti smrt i ne može nas dovesti do vječnosti. Zato je u životu logičnije posvetiti se pribavljanju takvih vrijednosti koje nitko iz našega srca ne može rastočiti niti nam ih oduzeti, kako nas je poučavao naš Vječni Učitelj.

Doista, ako vjerujete u to što kažete kad govorite da je Bog dobar i milosrdan, onda je tvrdokorno i nepokorno ne živjeti po njegovoj riječi. A ako pak ne vjerujete u njegovu dobrotu i milosrđe, već samo uzimate to kao izgovor za duhovnu lijenost i upropaštavanje vlastite duše, onda je to pomalo i svetogrdno služiti se Bogom, a protiv svega onoga što je Bog govorio i dao čovjeku.

 

Da biste komentirali, prijavite se.