Monolog o zemlji izgubljenih ljudi

Sjedi did Mate u prančioku ispod solara svoje kuće i sve nešto sjetno razmišlja i sebi u bradu tiho mrmlja. Dok je vrijeme ljetnih praznika i pečalbarskih dolazaka na rodna ognjišta, i on iščekuje svoje sinove i nešto se zamišljeno pita hoće li ih prepoznati. Ne zato što ih nije dugo vidio, nego zato što ne zna jesu li se promijenili. I to ne u onoj ljudskoj tjelesnoj fizionomiji po kojoj, kako godine odmiču, postaje sve očitija sličnost svojim roditeljima.
Autor: don Ivan Bodrožić/Laudato Photo: usdailyreview.com srijeda, 20. kolovoza 2014. u 13:11
Did Mate se zamišljeno pita hoće li ih prepoznati u onoj njihovoj duhovnoj fizionomiji, u onoj duhovnoj sličnosti koju je u njih usađivao i u njima izgrađivao mukotrpnim odgojem i trajnim poukama želeći od njih izgraditi čestite ljude i iskrene vjernike.

Sjeća se stoga kako je svoju djecu kad su dolazila u dob zrelosti, te potom odlazili u tuđinu sa škrte grude hrvatske, ispraćao poukom i savjetom. Odlazili su u neki 'bolji svijet' idući trbuhom za kruhom. Odlazili su u one razvijene i napredne zemlje zapadne uljudbe. U one zemlje visoke civilizacije. Nije im se mogao suprotstaviti, a nije ni htio. Jedino što je bilo, bio je očinski savjet svakom od svoje djece, kako je koje odlazilo s očinskog ognjišta.

„Sine moj, govorio je did Mate, ne zaboravi da ideš u zemlju nestalih ljudi. Ideš u zemlju u kojoj su svi živi, pa k tome mnogi dođoše sa strane, a opet ideš u zemlju nestalih ljudi. Ideš u zemlju u kojoj je sve teže naći čovjeka, premda je mnogoljudnog stanovništva. Ideš u zemlju u kojoj ima mnogo profesora i liječnika, mnogo inženjera i radnika, ali nema mnogo ljudi. Računaj, sine moj, da su mnogi tamo nestali. Mnogi su se izgubili. Brojni su nestali u tim zemljama koje jedu ljudske duše. Zato pazi, sine moj! Pazi na sebe i na ono što ti je tvoj ćaća Mate dao. A dao ti je život. I to onaj pravi. Onaj život koji Bogom miriše. Život koji je Bogom posvećen i natopljen, kao i svetom krvi, znojem i suzama ponosnog hrvatskog čovjeka. Tvoj ćaća ti je dao život koji ima duše, a ti pazi da ga ne izgubiš, jer ideš u zemlju izgubljenih ljudi. Izgubiš li njega, izgubio si sebe, sine moj. Pazi, sine moj, da ne izgubiš sebe! Pazi na sebe tako da kad se vratiš, da te tvoj ćaća može prepoznati, sine moj!“
 
Da biste komentirali, prijavite se.