O društvenoj vjernosti

Opet mi pada na pamet, kad bismo mi kršćani shvatili ozbiljno Božji poziv da idemo na nedjeljnu misu, kao što je on u nekim vremenima shvaćao da se treba dodvoriti vođama stranki, naše bi crkve bile sigurno mnogo punije.
Autor: don Ivan Bodrožić Photo: blog.dnevnik.hr ponedjeljak, 21. listopada 2013. u 10:47

Kao i svaki dan, sjedim ja tako ispred kuće, bolje rečeno ispod solara, kad naiđe naš dični seoski učitelj Željko Kelanov čija je uža specijalizacija bila Biologija i Kemija. Ime mu dobro pristaje. Dok smo se mi obični seljaci zadovoljavali običnim životom, u znoju lica na škrtoj zemlji, izmučeni od truda, ali i ponosni na svetost žuljavih ruku, on je uvijek želio nešto više od drugih. Bio je ispred nas svih, te su ga možda zbog toga smatrali naprednim. Toliko je želio nešto više, da se uvijek isticao, i kad je trebalo i kad nije trebalo. U selu je uživao, barem što se tiče profesionalnosti, ugled odmjerenog i strogog učitelja, kojemu nisu zamjerali 'naprednost' sve dok ne bi posegnuo prema djeci za neprimjerenim sredstvima. Sve dok je on tolerirao da mi seljaci imamo pravo na našu 'natražnost' i svoje vjerske prakse, on je mogao biti miran i raditi svoj posao, ma što mislio o nama ili mi o njemu.

Da bi to otkrio, morao je i on steći iskustva kroz iskušenja, kad je svoju nadobudnost morao obuzdavati našavši se licem u lice s ozbiljnim seoskim kovačem, čiji je sin Jure trebao proći kroz sustav preodgoja, ili je imao biti izjuren iz škole, što je bila jedna od želja učitelja Željka. No kad mu je zbog toga kovač Stipe banuo na vrata zbornice, i mirno upozorio da on odgovara za svoje dijete, te da nitko drugi nije vlastan stavljati na nj ruke, pogotovo ako nije prijestupnik ni delinkvent, umjesto želja kroz glavu, Željku su prošli srsi kroz tijelo. Nakon toga je živio mirnim suživotom s nama seljacima kojima je bio određen državnim aktom, kao što smo i mi njemu bili suđeni nekom igrom Božje volje.

Željko, međutim, nikad nije prestajao biti lojalan vlasti, premda je sad na drugi način to izražavao. Uostalom, nismo ni mi bili nelojalni ni revolucionari, poput onih koji su uzimali sebi pravo doći na vlast revolucijom, nego se nismo slagali s njihovim bezboštvom i neljudskom i neuljudnom ljudskošću koja nije davala za pravo misliti drukčije od njih kojima je mozak sekretara partije bio najveći domet mišljenja. Naš učitelj je dobro znao da je u nama neki tihi otpor prema vlasti, poput onog otpora koji mu je pružio kovač Stipe, te mu je bio uzaludan svaki pokušaj da nas odobrovolji. U sebi se vjerojatno čudio kako mi ne razumijemo njegovu prosvjećenost, te kad je gubio nadu u svoj uspjeh među nama, onda je samozadovoljno uzdignute glave išao kroz selo, da mi, polupismeni puk, vidimo koliko je sretan i ponosan na svoju veličinu i domete. Samom sebi se doimao kao uzor ponašanja i revnosti u posluhu zadanim direktivama. Onako u sebi sam promišljao i priželjkivao, da samo barem mi seljaci vjernici tako vjerni Bogu kao on svojim božanstvima na političkim prijestoljima. Kad bismo mi bili vjerni Božjim zapovijedima toliko kao on vjeran ljudskim odredbama i ideologijama, tko zna gdje bi nam bio kraj.

S druge strane bio je vrlo pametan da ne razmišlja i ne dovodi u pitanje direktive poslane s vrha. I u tome je uvijek bio sebi dosljedan, a kako i ne bi kad mu je to jamčilo promaknuća i povlastice. Kad bi mi vjernici tako poštivali svoje pretpostavljene u vjeri, svoju hijerarhiju, kao ovi 'slobodoumni' partijski podložnici, koji nama vjernicima predbacuju kako nismo slobodni misliti, a oni se istrošiše niječući vlastitu sposobnost mišljenja u ime poslušnosti ideologijama ovoga svijeta. Ma baš smo mi vjernici neupućeni, jer nismo kadri poput 'slobodoumnih' odreći se svojih uvjerenja, pa ni pod cijenu povlastica i probitaka.

Ali opet naš Učitelj je bio dovoljno kulturan da nije pored mene, seoskog starca, prošao bez pozdrava. A znao je zastati i izmijeniti pokoju riječ. Nekad se nadao da će me pridobiti možda za svoje ciljeve, ili barem da će mu porasti ugled u očima drugih, jer se zaustavlja pored jednog časnog starca sijede glave. Znao je on da je did Mate mnogima uporišna točka, pa i kad se nije politički angažirao, kad nije imao svoju partiju niti je išao na izbore. No njegovi pokušaji razmekšavanja ostajali su uvijek bezuspješni, no barem se znala pokoja korisna tema naći na tapetu. Pogotovo je postao susretljiv kad je došla naša hrvatska država, pa je sad najednom htio pokazati da je on uvijek bio uviđavan, human i tolerantan, a selo je na neki način prelazilo preko njegovih prijašnjih neodgojenih odgojnih ispada.

Tako je prolazilo vrijeme, a svi skupa u njemu proživljavali svoje zrenje. Svatko je svojim pravcem i dalje išao, pa tako i naš učitelj Željko. Kao što je nekad bio lojalan partiji na vlasti, tako je i u novim okolnostima svim silama želio zadržati isti smjer. Samo što su se na vlasti smjenjivale stranke i partije, pa je tako i njega njegova želja gurala u tom smjeru, a da sam nije shvatio koliko je boja promijenio. A kako će i shvatiti kad je njegova želja uvijek bila ista: Vjerno služiti vlasti! Na mahove je znao prekoračiti i prag naše crkve, kad su to od njega prilike zahtijevale, ali nije se na njemu zadržalo mnogo crkvenog tamjana ni svete vode.

Mi koji smo poput njega imali svoje želje, uvijek iste, ali koje nisu otpuhivali vjetrovi partija i stranaka, čudili smo se takvim naglim promjenama, dok je njemu sve djelovalo normalno i sasvim dosljedno. Opet mi pada na pamet, kad bismo mi kršćani shvatili ozbiljno Božji poziv da idemo na nedjeljnu misu, kao što je on u nekim vremenima shvaćao da se treba dodvoriti vođama stranki, naše bi crkve bile sigurno mnogo punije. Izgleda da smo mi od njega naučili samo onu lekciju koju je naučio kad su došle partijske vođe na vlast, kojima se baš i nije svidjelo da njihovi podanici budu vjerni i revni crkveni miševi, pa se onda opet sasvim spontano udaljio od Crkve koja sadašnjim njegovim ideološkim mentorima nikad nije bila po volji.

Tako je nama naš dobri Učitelj svojim primjerom dijelio lekcije o društvenoj vjernosti vlastitoj državi, a mi smo nekako ostali sa strane. Od tolikih dosljednih članova našega društva mi obični seljaci, jednostavni i priprosti ljudi, koji nemamo ništa drugo osim svoja duhovna stavova nismo uspjeli doći do riječi. I danas, kao što je bilo nekada, uvijek ima onih 'uvjerljivijih' i 'dosljednijih' od nas koji nismo imali i nemamo ništa drugo osim postojanosti i dosljednosti u svojim uvjerenjima. Nas koji nemamo potrebu pred drugima se dokazivati, zaobilazili su drugi koji su se znali uvjeravajući nastupati prikazujući svoju prevrtljivost pravom i poželjnom podaničkom vrijednošću. A i njihovi gospodari nisu se mnogo dvoumili, misleći kako je slažanjska vjernost najpoželjnija krepost, dok su ljudi sa svojim uvjerenjima i stavovima, vrijednostima i mozgom mogli biti nezgodan sugovornik. Ali samo kad bi zapuhali malo oštriji vjetrovi, shvatili bi da ih ne može zaštiti ni ogrijati onaj tko bezobzirno okrene leđa, nego onaj tko ih nesebično podmetne.

Ma, nu, evo, did Mate se zapričao i nikako doći do toga da vam kaže zašto se on toga svega sjetio kad je naišao dični učo Željko. Skoro da sam i zaboravio, kako su mi navrle misli i sjećanja. Ali kako je sad malo kasno da vam sve pričam, a i da vas ne zamorim predugom pričom, ispričat ću vam radije ostatak priče idući put.

Da biste komentirali, prijavite se.