O vjeri

Bez dara vjere ne bi nam bilo jasno da smo u ovom svijetu kao u kući svoga Oca koji s nama razgovara kao Petar s Jozom i koji nam priprema gozbu i zajedništvo kao kad Jela s ljubavlju svojoj obitelji kuha ručak.
Autor: don Ivan Bodrožić Photo: www.zefrank.com četvrtak, 12. rujna 2013. u 13:49

Dite moje, nikadan ti naiđe ovuda Jozo Galiničića, pa tako, kao i sa svakim drugim, razmijenih par besjeda. Ma ne samo par, nego smo se mi lijepo nadivanili o svemu i svačemu. Pitali smo se, između ostaloga, za zdravlje i za obitelj, jer se ne viđamo često, pa riječ po riječ dođosmo i do ozbiljnih tema, što meni nije bilo mrsko. Već kad tu sjedim i pričam, pa da bar od toga bude neke koristi, a ne samo da uzaludno i beskorisno pretresam o ispraznostima ovoga svijeta. A Jozo je čovjek u najboljim godinama, s dosta životnog iskustva, koje sa sobom nosi mnogo patnji i odricanja, kako to biva u našem svijetu. Odricao se tako i on, a sve za obitelj, da nešto stekne, sagradi i ostavi iza sebe. Nije mu bilo lako podizati petero djece, pa je i ponosan na sebe da je sve to uspio u ovom svijetu koji ne prašta i ne pomaže. I hvali mi se kako su mu svi stasali, troje od njih su već odrasli i pravi ljudi. Čvrsto je uvjeren kako je pred njima lakša budućnost nego je bila pred njime, jer im je otvorio tolike mogućnosti žrtvujući se za njih. Pretpostavlja da će sve to biti veliki i poznati ljudi, koji će se bolje snalaziti od njega i kojima će lakše biti nego njemu.

Kao otac posebno je ponosan Petra, starijeg sina, koji se već probio i dogurao čak do europskih metropola. Išao je na velike škole, a bavio se filozofijom. Taj nije glavu uzalud nosio na ramenu, nego ju je koristio da njome razmišlja i skuplja pamet. A pamet je danas novac. Za pametne i perspektivne, ili kako ti ga danas kažu, ambiciozne, uvijek i svuda ima mjesta. Tako se on probio do profešure na velikom učilištu, a tko zna dokle će još dogurati. Već su ga počeli zvati na sve strane svijeta da drži predavanja i da drugima pomaže doći do znanja. Ali najljepše od svega je što se Petar nije toliko uobrazio da bi zaboravio svoga kraja. Premda je velik čovjek, ne gleda nas male ljude sa sela iz visoka, veli mu ćaća Jozo. Eto, i sada preko ljeta, došao je doma i nije mu bilo ispod časti provesti većinu godišnjega u rodnoj kući među svojima.

Tu ga ja malo prekinuh dodajući da mi je žao što ga nisam vido, a tako bih volio, jer nisam odavna. Prošle su već godine kako ga nisam sreo, otkako je išao na studije, a sad je bio tako blizu i baš šteta što ga nisam imao prigodu pozdraviti i čestitati mu na svemu. Možda je kriv i moj starački vid koji se polako gasi, pa ne vidim najbolje na daljinu. Mogao sam ga barem nedjeljom sresti u crkvi nakon mise, što bi mi bila velika čast i radost, kad je već dobar dio ljeta bio u selu, mrmljam ja sebi i Jozi prebirući misli o dječaku kojeg pamtim još dok je krave čuvao po Dragama.

Eh, tu se sad nadoveza Jozo koji me prekinu, ne želeći da ostanem u krivom uvjerenju i zabludi. Protumači mi, premda nisam razumio je li s dozom nelagode ili kao da je sasvim normalno, da nije problem u mome staračkom vidu i pogledu, nego da ja njegova sina nisam mogao ni vidjeti, jer i nije išao crkvi. Otkako je došao je stekao veliko znanje i pamet, te došao i do položaja, prestao je ići u crkvu. Malo po malo je raskinuo s Crkvom objašnjavajući da je ona za nas zastarjele i neupućene, jer mi nismo kadri prodrijeti u sve tajne svijeta koje su oko nas. On je to studirao i on zna puno toga o nekim silama i počelima, o velikom prasku i evoluciji, o nastanku svijeta i života. Tako je on stekao toliko znanje da mu je nepotrebno držati se vjere, jer nje se drže oni koji nisu kadri znati. On koji je došao do počela svijeta, nema potrebu držati se naših tradicija, koje mu djeluju kao priče za malu djecu. A učenom čovjeku se ne priliči baviti bajkama, nego živjeti od  znanja i čvrstih činjenica na kojima počiva civilizacija i sav svijet. Za takve ljude koji o Bogu mnogo znaju, ne treba vjera određivati što će on misliti, a što ne. On želi biti slobodan i slobodouman. Njemu ne treba nikakav svećenik govoriti što je istina, a što laž, što je dobro, a što zlo. Pa ima on svoju glavu, koju nije kupio na tržnici kao glavu kupusa, nego je u nju uložio godine rada i posložio ne enciklopediju, nego cijelu knjižnicu knjiga.

Tako slušam ja i divim se. Vidim, naučio Jozo dobro sve što mu je sin rekao. I ne prekidam ga. Neka kaže svoje. Premda se iščuđujem što je sebi priuštio da ga nauče kao papigu priču koja ne drži vodu, a on je, da se utješi, ponavlja kao pokvareni gramofon, ipak mi ga je žao. Zato mu, kad je završio, obazrivo pomažem da bude koliko je moguće kritičan, bez obzira što se radi o njegovoj djeci. Pogotovo što mu nisam zavidan i nemam ništa protiv da je Pere Jozin pametan čovjek. Ali malo posumnjah u njegovu veliku pamet, ako je raskrstio s Bogom. Zato pitam ja Jozu, što više vrijedi kod njegova sina, to što je pametan, ili što voli svoje skromne i jednostavne roditelje. Štoviše, bi li išta vrijedila ta njegova pamet, ako bi ih zanemario? Bi li on bio jednako dobar sin kad bi znao sve o svom ćaći Jozi, ali nikad ne bi imao potrebu da ga obiđe i upita za zdravlje? Bi li značilo to njegovo znanje ako ne bi bio voljan porazgovarati sa svojim Jozom i Jelom, ako ne bi imao potrebu sjesti s njima za stol i blagovati u zajedništvu? Bi li on bio pravi sin, pa da je najveći genije, ako ne bi imao ljubavi i uzvrtio povjerenjem prema svojim roditeljima? Bi li on bio dobar sin ako bi u tuđem svijetu vjerovao zlim glasinama o svojim roditeljima, umjesto da u njih ima povjerenje, te da izravno i osobno sazna od njih sve što treba saznati o njima?

I mnogo drugih sličnih pitanja sam postavio, a vjerojatno i odgovora dao, već kako me Duh nadahnuo. Slušao me Jozo i vjerujem da je shvatio što sam htio reći, pa se ipak oprostismo s osmijehoma ja sam i nakon njegova odlaska nastavio sređivati svoje misli i vrtjeti po glavi sve to o čemu smo razgovarali. Doista, više vrijedi zajedništvo i ljubav oca i sina, nego sve znanje ovoga svijeta. Jer ono se rađa u iskrenu srcu, a znanje se skuplja iz knjiga. Više vrijedi kad Pere s poštovanjem upita svog Jozu: Ćaća, kako si?, nego da je postavio ne znam koje metafizičko pitanje ili problem. Više vrijedi kad otkrije kako ga i koliko vole Jozo i Jela, nego da je otkrio ne znam koji svemirski zakon.

I bilo bi Petru mnogo korisnije od svakog znanja i svih knjiga koje je pročitao, da je prihvatio istinu da je Bog Otac, koju su mu Jozo i Jela svjedočili i po svetom krstu predali. Ovako će misliti da svojom ljudskom glavom mnogo toga zna, a ne će vidjeti koliko je to pred Bogom malo. Više mu vrijedi biti i zajedništvu pred Bogom Ocem koji mu dolazi ususret, koji ga ljubi i traži, nego napuhana ljudska mudrost. Više mu vrijedi izgovoriti: „Oče, vjerujem tebi!“, nego sve što u trećem licu zna o Bogu kao nekom čudnom biću, principu ili sili. Više mu vrijedi spoznati kako je taj Bog živi Bog i njegov Otac, nego što će stvarati neka svoja intelektualna uvjerenja i principe, ma koliko mogli biti ispravnima. Jer ako u njemu ima nešto dobro i ispravno, nije to samo od sebe, nego zato što je se taj dobro Otac pobrinuo da ima sve što mu treba kako bi ispravno mislio i ispravno živio.

Eto, što sve ove moje staračke uši moraju čuti, a glava sabirati. A ni samo od tog nema velike koristi. Zato radije posegnuh rukom u džep za krunicu. Bolje moliti za Petra i Jozu, nego samo naklapat i kritizirat. Molim da im Bog prosvijetli pamet, te da znaju prepoznati da dar vjere u živoga Boga vrijedi više nego znanje ovoga svijeta. Pogotovo što je znanje ne može nadomjestiti, nego se njome posvetiti i uzdići da bude živo i životno znanje. A naša mišljenja o Bogu i naše naučene informacije, bez obzira koliko bile velike naše glave, ne mogu zamijeniti ono što je Bog otkrio sam o sebi. Jer bez vjere u njega, tražili bismo ga umom previđajući da nas je preduhitrio i da mi samo trebamo izreći svoj da. Bez dara vjere ne bi nam bilo jasno da smo u ovom svijetu kao u kući svoga Oca koji s nama razgovara kao Petar s Jozom i koji nam priprema gozbu i zajedništvo kao kad Jela s ljubavlju svojoj obitelji kuha ručak.

Da biste komentirali, prijavite se.