Proslava Dana života

Rijetki su trenutci kad se did Mate zatekne pred televizorom. Uglavnom to bude kad se nađe kod nekog od svojih prijatelja, kao što je to bilo i jednog dana početkom veljače, kad se našao pred televizorom sa svojim prijateljem Paškom.
Autor: don Ivan Bodrožić Photo: pixabay.com utorak, 06. rujna 2016. u 17:04

Kao dva pobožna katolika, tog nedjeljnog popodneva pratili su izviješća vjerskih događanja, zahvalni Bogu da su prošla vremena kad se o tome nije smjelo govoriti, nego se danas na HRT-u i o njima izvještava. Jedna od vijesti koja je privukla njihovu pozornost bilo je izviješće o biskupskoj Poruci za Dan života te su utišali svoje međusobne komentare svjesni kako je demografsko pitanje vrlo važna tema za naš narod u ovom vremenu.

Kako je krenuo prilog, u jednom trenutku, pojavilo se razdragano lice biskupa koji veselo i u svečanom tonu predstavlja poruku i njezine glavne naglaske. U tom smislu, oduševljeno obznanjuje cjelokupnoj javnosti da našim obiteljima treba više optimizma u životu. Optimizam bi, prema njegovu mišljenju, bio ključ obnove obitelji, poticaj većoj otvorenosti životu i istinsko rješenje za budućnost Hrvatske.

Po završetku tog svečanog priloga, Paško sav zbunjen i pomalo izgubljen upita dida Matu: ´Mate moj, vjeruješ li ti doista da je ovo pravi odgovor na poteškoće i pravo rješenje na probleme naših obitelji i našega naroda? Je li dovoljan nekakav optimizam da bi se više djece rađalo u obiteljima ili treba nešto drugo, mnogo korjenitije i sadržajnije? Ti znaš da imam petero djece, no nisam bio otvoren životu jer sam se držao ljudskog optimizma, nego jer sam vjerovao u Boga i bio uvjeren da mi on daruje djecu kao dar. Štoviše, vjerovao sam da nema ništa boljega za me, nego primiti njegove darove. Nikada, dakle, nisam bio optimist, već vjernik, Božje dijete koje prihvaća iz Očeve ruke ponuđene darove, bolje nego da sam za sebe tražim vlastito dobro, jer sam kao čovjek podložan krivoj procjeni i o tome što je stvarno dobro za me i za moju obitelj. Zato smo supruga i ja prihvaćali djecu kao svoje bogatstvo i ostvarenje, kako nas je sam Bog učio, te sam iz toga obilja mogao i Bogu podariti one koji će mu se do kraja posvetiti, kao što smo druge odgojili da i sami budu prava djeca Božja.´

´Slažem se s tobom, dragi moj Paško´, odgovori did Mate.

Sasvim dobro iskustvo vjere si stekao i ima si ispravnu procjenu glede prikazanog priloga i izviješća o poruci za Dan života.  Optimizam je neevanđeoska i neosobna, te vrlo bezlična kategorija. Na primjer, optimizam može biti kategorija političara i onih koji se trude oko nestalne i nesigurne zemaljske dobrobiti društva, a ne pastira Crkve koji ostvaruje svoj odnos vjere s Bogom i uči druge da takav odnos izgrade u životu.

Tko uspostavlja zajedništvo sa živim Bogom on nije optimist, nego vjeruje i živi od Božje riječi i zapovijedi, od obećanja i ostvarenja koja je Bog dao. O optimizmu govore oni kojima je Bog maglovita ili oblačna stvarnost, oni koji su skloni zamišljati ga kao silu ili energiju i koji o budućnosti govore pod prizmom sudbine. A u Svetome pismu Bog nigdje nije nudio optimizam, nego je pozivao na vjeru koja je kategorija osobnoga odnosa s njime. Zato našim obiteljima ne treba optimizam, nego im treba jača i žarča vjera u živoga Boga. Treba im snažnije iskustvo njegove prisutnosti u životu i većega zajedništva s njime, te će onda živjeti vjernije i dosljednije njegovoj riječi i svetoj volji.

Ne vjerujem da u životu nisu optimisti i oni koji ne žele živjeti po Božju, nego kako su sami sebi zacrtali i dozirali. Mogu biti optimisti i onda kad svoj izbor ne prave kao plod promišljanja pred Bogom i rezultat traženja njegove svete volje. Mogu biti optimisti i onda kad svoje odluke donose, a da nisu prije osluhnuli što govori njegova sveta riječ. Da, mogu biti optimisti, ali ne i vjernici. Međutim, u stvarno budućnost neće nas dovesti optimizam, već će nas uvesti vjera u Boga živoga.

Tako na primjer mnogo veći optimizam, premda nerealan, pokazuje onaj tko umjesto djece čuva kućne ljubimce, te u isto vrijeme vjeruje u budućnost svoga naroda, nego onaj tko se u ime budućnosti opredijeli rađati djecu, nošen odgovornošću vjere pred Bogom i ljudima. Ali mi smo pozvani biti vjernici, a ne optimisti, jer će teško netko u ime optimizma prihvatiti križ, te time križ roditeljstva i odgoja, ali u ime vjere u svoga Gospodina hoće.

Dakle, tko je nošen božanskom motivacijom, otvorit će se životu, uvjeren da je Bog izvor i darovatelj života, te da je život pravo bogatstvo i blagoslov. To se očituje vrlo dobro sada u ovom trenutku u kojemu naš narod odumire poput tolikih drugih naroda, odnosno, iz godine u godinu ide prema vlastitoj propasti, jer se dao zaraziti modom koju su nametnuli suvremeni ideolozi, a nije htio vjerovati Bogu koji zna da je budućnost u otvorenosti životu.

Današnji naraštaj se ponaša sukladno onoj izreci Luja XV. koji reče: Poslije mene potop! Važno je da smo mi za sebe našli dovoljno komotan i 'razuman' način življenja, prema svim standardima i mjerama svijeta, a ne mislimo što će biti sutra, niti sebi to predstavljamo kao problem niti kao pitanje kojim se trebamo opterećivati.

Već sada se osjeća pogubna posljedica tih loših izbora i odluka u osobnom i obiteljskom životu, kao i što ćemo s godinama koje nadolaze, iz godine u godinu žeti sve gorče plodove stanja koje smo sami stvorili svojim opredjeljenjima. A od potopa koji dolazi neće nas spasiti optimizam, ma koliko optimistični bili, nego nas samo može spasiti vjera ako se obratimo i ozbiljno povjerujemo svome Bogu koji nas ljubi očinskom ljubavlju i poučava božanskom mudrošću.

 

Da biste komentirali, prijavite se.