Bog je Ljubav a ne ljubav ili eros...

Mnogi uporno pokušavaju svoje nastranosti opravdati Bogom, te tako stalno ponavljaju »Bog je Ljubav«. Ali isti očito ne razumiju da taj izričaj uopće ne ide njima u prilog jer se u tome »Bog je Ljubav« radi o nečemu sasvim drugom, što se zbog ograničenosti našeg jezika ne može ni ispravno izraziti.
Autor: fra Mate Bašić Photo: optimisticvoices.blogspot.com srijeda, 26. studenog 2014. u 16:09
Ukoliko uzmete grčki izvornik Svetoga pisma tada ćete vidjeti da je taj izričaj zapisan ovako: Ὁ θεòς ἀγάπη ἐστίν (ó theos agape estin). Grčki kao i latinski poznaje tri vrste ljubavi. Tako je eros jednak latinskom amor a u našem bi ga jeziku mogli prevesti kao sjetilna ljubav. Osim erosa postoji i philia koja je jednaka latinskom dilectio a u hrvatskom bismo to mogli prevesti kao prijateljska ljubav. Na kraju, kao treća, vrsta postoji već spomenuti agape koji je jednak latinskom caritas, a hrvatski bi to definirali kao sveta ljubav.

Prema enciklici »Deus caritas est« pape Benedikta XVI., »ljubav između muškarca i žene, koja nije plod planiranja i htijenja, već se na neki način sama od sebe nameće ljudskom biću, stari su Grci nazvali eros. Recimo odmah da grčki Stari zavjet koristi dvaput riječ eros, dok je Novi zavjet ne koristi nikada: od triju grčkih izraza za ljubav – eros, filia (prijateljska ljubav) i agape – novozavjetni spisi daju prednost posljednjem, koji se u grčkom jeziku zapravo vrlo rijetko koristi. Što se tiče prijateljske ljubavi (filia), ona se koristi na produbljen način u Ivanovu evanđelju za izražavanje odnosa između Isusa i njegovih učenika. Izbjegavanje riječi eros, zajedno s novom vizijom ljubavi koja se izražava riječju agape, bez sumnje jasno ističe nešto novo i esencijalno u načinu na koji kršćanstvo shvaća ljubav. U kritici kršćanstva, koja je postajala sve radikalnija počevši od prosvjetiteljstva, ta se novost promatrala kao nešto potpuno negativno. Kršćanstvo bi, prema Friedrichu Nietzscheu, otrovalo eros, koji se, budući da nije podlegao otrovu, postupno izrodio u porok. Time je njemački filozof izrazio vrlo raširenu percepciju: nije li nam Crkva sa svim svojim zapovijedima i zabranama zagorčala najljepšu stvar u životu? Ne postavlja li zabrane upravo tamo gdje nam radost, koju nam je namijenio Stvoritelj, pruža sreću koja nam daje određeni predokus nečega božanskog?

No je li uistinu tako? Je li kršćanstvo doista uništilo eros? Pogledajmo pretkršćanski svijet. Grci – kao uostalom i druge kulture – smatrali su eros prije svega nekom vrstom opijenosti, zahvaćenošću razuma nekim »božanskim ludilom« u kojem čovjek biva istrgnut iz ograničenosti svoga života i postaje kadar, svladan tom božanskom silom, kušati najveće blaženstvo. Sve ostale sile između neba i zemlje padaju tako u drugi plan: »Omnia vincit amor« – ljubav sve pobjeđuje – kaže Vergilije u Bukolikama i dodaje: »et nos cedamus amori « – i mi smo podlegli ljubavi. U religijama je taj stav pronašao svoj izraz u obredima plodnosti, čiji je sastavni dio bila »sveta« prostitucija, koja je cvala u mnogim hramovima. Eros se, dakle, slavio kao božanska sila, kao zajedništvo s božanskim.

Stari se zavjet snažno usprotivio takvom obliku religioznosti, koji se kao velika napast suprotstavlja vjeri u jednoga Boga, te se borio protiv takve religije kao protiv izopačene religioznosti. Pritom nipošto nije odbacivao eros kao takav, ali je navijestio rat njegovu iskrivljenom i razornom obliku, budući da ga ta lažna divinizacija erosa lišava njegova dostojanstva i upravo ga dehumanizira. Naime, u hramu s prostitutkama, koje su morale pružati tu božansku opijenost, nije se postupalo kao s ljudskim bićima i osobama, već su služile samo kao sredstvo da se poluči »božansko ludilo«: u stvarnosti one nisu božice, već ljudske osobe koje se zlorabi. Zbog toga opojni i razuzdani eros nije neka »ekstaza«, uzdizanje ka božanskom, već pad, degradacija čovjeka. Eros očito treba stegu i čišćenje tako da čovjeku ne pruža kratkotrajno i prolazno zadovoljstvo, već u određenom smislu predokus vrhunca našeg postojanja, onu sreću kojoj teži čitavo naše biće.

Iz ovoga letimičnog pogleda na poimanje erosa u povijesti i sadašnjosti, dvije stvari jasno izlaze na vidjelo. Prije svega da između ljubavi i božanskog postoji neki odnos: ljubav obećava beskonačnost, vječnost – stvarnost koja je veća i potpuno drukčija od našega svakodnevnog življenja. Ali se istodobno uvidjelo kako put za postizanje toga cilja nije jednostavno pokoravanje nagonu. Nužna su čišćenja i sazrijevanja, a to uključuje i odricanje. To ne znači odbaciti ili »otrovati« eros. Naprotiv, na taj ga se način ozdravlja i vraća mu se njegova istinska veličina.

To je prije svega zato što je čovjek tijelo, duša i duh. Čovjek postaje doista to što jest kad su tijelo i duša u prisnom jedinstvu. Izazov što ga predstavlja eros može se smatrati stvarno prevladanim kada se to jedinstvo postigne. Ako čovjek teži tomu da bude samo duh i želi odbaciti tijelo kao nešto što pripada samo životinjama i njihovoj naravi, tada duh i tijelo gube svoje dostojanstvo. A ako pak, s druge strane, on niječe duh te, dakle, smatra materiju, tijelo, isključivom stvarnošću, također gubi svoju veličinu. Epikurejac Gassendi u šali se obraćao Descartesu pozdravom: »O duše!« A Descartes bi mu odgovarao: »O tijelo!«  No duša i tijelo ne ljube sami i odvojeno: čovjek, osoba, taj je koji ljubi kao jedno stvorenje sastavljeno od duha, duše i tijela. Samo kada se to dvoje stopi u jedno, čovjek u punini postaje to što jest. Samo na taj način ljubav – eros – može sazreti i postići svoju pravu veličinu.

Danas se nerijetko prekorava kršćane da su u prošlosti bili protivnici tjelesnosti; i istina je da su takve težnje uvijek postojale. Ali veličanje tijela, kojem smo danas svjedoci, himbeno je i lažno. Eros, sveden na čisti »seks«, postaje roba, neka puka »stvar« koja se može kupiti i prodati, štoviše, sam čovjek postaje roba. U stvarnosti se to teško može nazvati čovjekovim veličanstvenim »da« tijelu. Naprotiv, on sada promatra tijelo i spolnost tek kao svoj materijalni dio koji treba proračunato upotrijebiti i iskoristiti. On, prema tome, tijelo ne promatra kao područje ostvarenja vlastite slobode, već kao nešto što, na svoj način, pokušava učiniti ugodnim i neškodljivim. Zapravo se tu susrećemo s poniženjem ljudskog tijela, koje nije više integrirano u našu potpunu slobodu življenja, nije više živi izraz našega cijelog bića, već je manje ili više potisnuto na čisto biološko područje. Prividno uzdizanje tijela može se brzo pretvoriti u mržnju prema tjelesnosti. Kršćanska je vjera, naprotiv, promatrala čovjeka kao biće jedinstva i dvojnosti, u kojem se duša i tijelo uzajamno prožimaju i u kojem oboje biva na nov način oplemenjeno. Istina, eros nas hoće uzdići »u ekstazi« prema božanskom, povesti nas izvan nas samih, ali upravo zbog toga zahtijeva put uzdizanja, odricanja, čišćenja i ozdravljenja.«[1]

Prema tome, apsurdno je izričajem »Bog je Ljubav« pokušavati opravdati svoje sebične nastrane želje i pokušati potvrditi iste takve stavove jer u Bibliji nije zapisano Deus amor est ili Ὁ θεòς ἒρως ἐστίν, već u Bibliji jasno piše Deus caritas est, odnosno, Ὁ θεòς ἀγάπη ἐστίν, što jasno znači - Bog je Sveta Ljubav. Sveta ljubav se uvelike razlikuje od bilo koje druge ljubavi jer se sveta ljubav daruje a eros čezne. Sveta je ljubav nesebična a sjetilna ljubav sebična. Sjetilna je ljubav siromašna pa želi posjedovati, a sveta je ljubav bogata pa uvijek želi samo davati. Eros je kao ljubav uvijek uvjetovana kvalitetom onoga koga ljubi, za razliku od agape koja je neovisna o kvalitetama onog kojeg ljubi. Eros je ljubav mizernog bića, a agape milosrdnog bića. Eros možemo usporediti i s današnjim poimanjem slobode, odnosno, neslobode i tada vidimo da se sloboda danas poima kao affectio commodi Ivana Duns Škota, odnosno, kako on kaže: kao sklonost svojoj vlastitoj koristi, kao nastojanje ljudskog bića da ispuni sve svoje želje i zadovolji sve svoje interese i svoj vrhunac postiže u negaciji drugoga i svođenju svega na svoje vlastito ja. Tako shvaćena sloboda je zapravo sloboda od, sloboda od svega što je različito od čovjekova ja, od svega što postoji izvan čovjeka. Takva sloboda je i uzrok takvog iskrivljenog erosa jer nije sposobna za zajedničko dobro, za zajedničke vrijednosti i principe, nije plodna, nije obogaćujuća, nije sposobna ni za što što nadilazi njezine vlastite interese, nije sposobna za moralno djelovanje, nije sposobna za ljubav. Takva sloboda i takav eros su puki egoizam koji traži zadovoljenje samo svojih interesa i želja, kratko rečeno, ona hoće svoje želje, hoće sebe, i tako se svodi na puku egologiju i puki egocentrizam. To u krajnjoj liniji vodi obožavanju samoga sebe u lažno božanstvo, tj. u idola. Takva sloboda vodi razaranju svega i samorazaranju jer ona traži svoje a prava ljubav nikada ne traži svoje, već se želi širiti darivanjem a eros teži za negacijom svega drugoga i samouzvisivanjem preko vlastitog zadovoljenja u svakom pogledu. Stoga nije teško za zaključiti da ovakvi pokušaji opravdanja nastranosti pod krinkom svete ljubavi nisu drugo nego mazanje očiju mase, kao i pokušaj izvrtanja, te nedopustiva manipulacija terminima u korist svojeg opravdanja egocentričnih, sebičnih nastranosti i želja. No, neka nas sve zajedno prosvijetli Bog koji je Ljubav, ali koji je Sveta Ljubav koja ljubi dobro radi dobra, drugoga radi drugoga i uvijek svoj vrhunac dostiže u nesebičnom darivanju drugome.
 
Da biste komentirali, prijavite se.