Dobrodošli kući

Posljednjih dana mnogo toga se izdogađalo na hrvatskoj političkoj sceni, te je, u svjetlu svih drugih iznenađenja i obrata, pomalo zanemarena jedna važna činjenica. Ta činjenica jest da će, prema svemu sudeći, po prvi put, službu premijera obnašati Hrvat iz dijaspore.
Autor: Antonio Stanešić/Laudato Photo: Josip Ninković nedjelja, 27. prosinca 2015. u 11:25

Mnogo toga rečeno je unutar zadnje godine dana o Hrvatima u dijaspori i Hrvatima iz dijaspore, a većina spomenutih komentara i tekstova bili su začinjeni žuči, iz usta ne toliko brojne, ali vrlo glasne skupine ljudi. Pitanje je aktualno još od predsjedničkih izbora, kada se, nakon pobjede zbog razlike od 30-ak tisuća glasova, po medijima provlačila ideja da „o budućnosti Republike Hrvatske ne bi smjeli odlučivati ljudi koji u njoj ne žive“. Na stranu to što spomenuti argument sam po sebi ne stoji u svjetlu tadašnjih događaja, jer je Predsjednica pobijedila za više glasova nego što ih je iz dijaspore pristiglo, kao i notorna glupost i ignorantnost kojom se počelo Hrvate u BiH prozivati dijasporom (što oni nisu, budući da dijaspora konotira iseljeništvo, dok Hrvati u BiH nisu iselili već tamo stoljećima obitavaju), mnogo je tu nelogičnih, i što je još opasnije, naprosto netočnih informacija.

Dijaspori bi, po nekima, trebalo ukinuti pravo glasa, jer ti ljudi ne plaćaju porez u Republici Hrvatskoj. Međutim, jednako tako, zaboravljaju, da ti isti ljudi ne koriste niti usluge besplatne zdravstvene i civilne zaštite koje su nama na raspolaganju, kao i niz brojnih drugih pogodnosti preko kojih prelazimo zdravo za gotovo, kao da se podrazumijevaju.

Zanimljivo jest i da su, ako ih tako smijem nazvati, „protivnici dijaspore i njezinih prava glasa“ većinom mlađi ljudi, te je spomenuta činjenica uglavnom pravilnost. Zašto je tomu tako? Teško je sa sigurnošću reći, međutim (budući da sam i sam mlad čovjek), dok ovo pišem nameću mi se dva jednostavna zaključka. Prije svega, mladi ljudi puni su životnog elana, što se u Hrvatskoj, zbog cjelokupne društveno-političke situacije, nažalost, često manifestira u obliku prkosa, te stoga često misle kako su sami sebi dostatni, premda to nije baš tako. Hrvatsko društvo godinama je ljevičarski indoktrinirano, i to ne samo u komunističkom smislu, već i općenito. Stav ljevičara, općenito, jest da državni aparat mora biti što veći, a da pojedinac ne treba stremiti ka poboljšavanju samoga sebe, već društva oko sebe i nastojati ispraviti ono što mu se ne sviđa. Iz tog razloga su mnogi mladi neiskusni, ali zato ih treba podučiti.

Drugi je razlog, i možda još i veći, da ti mlađi ljudi još uvijek nisu imali priliku iskusiti što to znači pomoć dijaspore, ili se toga ne sjećaju. Ne sjećaju se koliko je Hrvata u inozemstvu mislilo i živjelo Hrvatsku kroz 45 godina i više – dok je ona još spavala, ili je još uvijek bila tek san. Tako su mnogi svoj život izlagali opasnosti od likvidacija zloglasne jugoslavenske tajne službe. U inozemstvu se artikulirala gotovo cjelokupna hrvatska državotvorna misao, ona koja je rodila princip moderne Hrvatske, zasnovane na svehrvatskoj pomirbi kao vrhunaravnom načelu. To da se upravo izvan Hrvatske, a ne u njoj, događao njezin idejni začetak, pomalo je paradoksalno i zbog još nekih činjenica. Kako je rekao pjesnik:

Mislili su neki, već nas neće biti,
ni veselje svoje nisu znali kriti,
raselit nas triba, da nas manje ima,
„Nisu tu ni bili!“, tad će reći svima.

Svi protivnici Hrvatske ciljali su raseljavanjem Hrvata diljem svijeta postići efekt raspršenja, računajući da će asimilacija brzo učiniti svoje te im tako olakšati posao. Nisu, međutim, računali da bi ih upravo spomenuta kategorija ljudi mogla doći glave. Bačeni su van, u svijet, kao sjeme sjetveno, a donijeli su rod - netko dvostruk, netko deseterostruk, a netko stostruk. Hrvatski čovjek većinom je uspijevao gdje god bi dospio, jer je bio sposoban, marljiv i kvalitetan radnik. Brzo bi se uspinjao, čak i na mjesta šefova međunarodnih tvrtki, što je posebno izraženo i danas.

Ne smijemo zaboraviti, i moramo podsjetiti one koji tada nisu bili ovdje, da je upravo hrvatska dijaspora bila ta koja je sredstvima svesrdno pomagala mladu Hrvatsku u nastanku, kada joj je bilo najteže i kada joj nije bilo drugog izvora pomoći osim Boga i vlastitog naroda. Mnogi su odvajali od svojeg imetka kako bi pomogli Hrvatskoj, s kojom možda, do tad, nisu imali druge poveznice osim, ponovno možda, koje požutjele uspomene iz djetinjstva ili jezika i vjere. Mnogi su svojim radom i zalaganjem nastojali potaknuti reakcije međunarodne zajednice kako bi se Hrvatskoj pomoglo i kako bi se užas zaustavio, nicali su plakati po Chicagu, New Yorku, Bostonu i diljem ostatka svijeta, pjevalo se „Stop the war in Croatia“ i slično. Mnogi su se i sami vratili i položili život za, sebi nesuđenu, domovinu Hrvatsku.

Danas, više nego ikad u zadnjih 15-ak, 20-ak godina, potrebna nam je ponovno naša hrvatska dijaspora, neprepoznato blago zasijano prije mnogo godina. Kako su nam pomogli u ratu, dok smo se goloruki nalazili pred agresijom višestruko nadmoćnog krvnika, izloženi kao janjad na klanje, tako smo i danas, sve više stegnuti omčom državnih dugovanja, te smo ponovno goloruki, bez pravih rješenja. Prihvatimo, stoga, ispruženu ruku naše dijaspore, otvorenog srca. Jer oni (za razliku od mnogih od nas) definitivno svoju, tvoju i moju Hrvatsku nisu zaboravili.

Kažu za našeg novog mandatara, oni koji ga poznaju – „Malo govori, ali kada govori, svi ga slušaju“. Ako smo poslušali ono što nam je u zadnja 3 dana rekao, od svih rečenica izdvojio bih da nam je, za Božić, od svih mogućih i nemogućih želja, poželio mnogo ljubavi. Mnogo je jednostavnije naličje kuće vidjeti izvana nego iznutra, je li moguće da je po toj analogiji gospodin Orešković primijetio koja je naša najveća boljka?

Pokušajmo stoga imati, barem u ove svete dane, više ljubavi jedni za druge. Pokušajmo ne prosipati žuč na neistomišljenike, pokušajmo, barem pokušajmo, jedni druge cijeniti i voljeti. Živjeti u zajedništvu, ne jedinstvu – jer jedinstvo konotira jedinstvenost mišljenja, a zajedništvo uvažava različitost mišljenja, ali okuplja. U našem društvu, kao i u svakom društvu koje čine ta mala nesavršena bića koja se zovu ljudi, to je bitna komponenta.

Gospodine Orešković, dobrodošli kući.
 

Da biste komentirali, prijavite se.