Haiti – Siromaštvom prekriven i Božjom ljubavlju obasjan

S. Izabela Galić, redovnica Školskih sestara franjevaka, rodom iz Kongore, kod Tomislavgrada, na službi u New Yorku, govori o djeliću svog iskustva s putovanja u Haiti i posjeta služavkama Malog Isusa, misionarkama s. Liberiji Filipović i s. Ani Uložnik.
Autor: misije.hr/Laudato/A.L. Photo: misije.hr petak, 27. ožujka 2015. u 15:39

Haiti je najsiromašnija zemlja zapadne hemisfere. Njezinu siromaštvu uvelike je pridonio razoran potres 12. siječnja 2010. godine. Tad je poginulo više od 250 000 stanovnika, a oko dva milijuna ljudi je ostalo bez krova nad glavom. Većina zgrada sravnjena je sa zemljom. Glad, siromaštvo, beskućnici, bolesnici… postali su svakodnevna pojava te siromašne zemlje. U njoj je i danas mnoštvo zgrada i zakrpanih šatorčića – kuća potleušica podsjeća na taj strašni potres. Desetci tisuća raseljenih svjedoče o još uvijek vrlo teškoj situaciji.

Želja za mojim odlaskom u tu napaćenu zemlju rodila se iz susreta sa s. Liberijom Filipović i s. Anom Uložnik, redovnicama družbe Služavke Malog Isusa iz Sarajeva, koje već godinu dana djeluju u Haitiju. Prigodom njihova posjeta New Yorku razgovarale smo i tad se u meni rodila želja da posjetim Haiti, s njima proživim koji dan i tako im dadem podršku.

Sestre djeluju u Centru "Kardinal Stepinac" koji je osnovao vlč. Giordano Belanich, svećenik hrvatskih korijena, rodom s otoka Ilovika, koji živi i djeluje u New Jerseyju, kojega poznajem od svojeg dolaska u hrvatsku župu u New Yorku. Sirotište je, neposredno nakon razornog potresa, osnovano za djecu koja su u potresu ostala bez svojih roditelja i najmilijih. Ondje danas živi 45-ero djece, o kojima brinu s. Liberija i s. Ana.

Teško je riječima opisati moj prvi susret s Haitijem. Sve što sam dosad čitala i gledala na TV-u nije mi dalo stvarnu sliku Haitija. Ona se može steći samo dolaskom i fizičkim susretom sa svime onime što proživljavaju stanovnici Haitija. Teško mi je bilo vidjeti tu lijepu zemlju, bogatu suncem i blizinom Karipskog mora u toliku siromaštvu. Kako ne ostati pogođen pokraj ljudi i obitelji koji žive u pokrpanu šatorčiću, bez struje, bez vode, a kraj njih hrpe smeća, na kojima razne životinje traže svoj plijen. U takvim uvjetima živi oko 85 000 stanovnika, s tim da trećina stanovništva uopće nema zahod. Samo se pitam kako u svemu tome ostati živ i zdrav?

Zdravlje ljudi posebno je tužna priča. O tomu je teško govoriti. O siromaštvu pogotovu. Škole su privatne, kao i bolnice. Sve se plaća! Tko si to može priuštiti? Koliko samo jedna obična upala stoji života? To najbolje pokazuje slučaj jednog dječaka iz sirotišta gdje sestre djeluju – najmanjeg štićenika. Majka tog dječaka, koji sad ima godinu i pol, umrla je od obične upale zuba, jer nije imala 20 dolara da ode zubaru. Dječak je tad bio još novorođenče.

Svaku tugu i bol koju mi zadaje život tog naroda zaboravim kad vidim sretnu djecu u Centru "Kardinal Stepinac", u zajedništvu sa sestrama Liberijom i Anom. Njihov osmijeh oslobađa i osvaja. Vidjeti ih, doživjeti njihovu ljubav i privrženost sestrama uistinu pokazuju kako Božja ljubav nema granica, cijene, ni uvjeta. Biti svjedokom Božje produžene ruke koja brine o toj napuštenoj i siromašnoj djeci, koja svoje utočište, sklonište i sigurnost nalaze u Centru jest posebno iskustvo, a i poziv da se svi trudimo biti dio te produžene Božje ruke koja miluje potrebite.

Bogu sam zahvalna što sam imala mogućnost poći u tu zemlju na karipskom otoku Hispanioli i osjetiti tek malen dio patnje koju ondje svakodnevno proživljavaju brojni stanovnici, osobito djeca. Zaista je Haiti siromaštvom prekriven, ali u isto vrijeme Božjom ljubavlju obasjan djelovanje služavki Malog Isusa. I ovom ih prigodom pozdravljam i želim Božji blagoslov u služenju braći ljudima.

 

Da biste komentirali, prijavite se.