Koptski monah o. Lazar Antun - „Monaha čine jakim njegovi gubitci“

Taj monah oko četrdeset godina svoga života življenih u rodnoj Australiji (Tasmanija) bio je ateist, marksističkih uvjerenja.
Autor: Ines Grbić/Laudato Photo: thecatholiccatalogue.com ponedjeljak, 23. ožujka 2015. u 15:34

Još je svježe i bolno suosjećanje kršćana i svih ljudi dobre volje s ranjenom Koptskom pravoslavnom crkvom čiji je dvadeset i jedan vjernik u veljači brutalno smaknut od strane ISIL-a u Libiji. Kopti pripadaju jednoj od najstarijih kršćanskih Crkava na turbulentnom Bliskom istoku a ta je Crkva  postojana dvije tisuće godine. Koptski monah o. Lazarus El Anthonius svjedok je koptske monaške duhovnosti koja se živi u pustinjskim samostanima Egipta gdje je djelovao utemeljitelj i otac monaštva, sv. Antun Opat/Veliki, pustinjak. O. Lazar pripada samostanu sv. Antuna Velikog koji potječe iz 4. st., izgrađenom na ukopnom mjestu Antuna pustinjaka duboko u planinama pokraj Crvenog mora, gdje je u 4. st. umro sv. Antun Opat. O. Lazar živi u samoći planine Colzim u Egiptu, gdje je i špilja sv. Antuna pustinjaka. Samostan sv. Antuna nalazi se u pustinjskoj oazi 155 km sjeveroistočno od Kaira.  

„Moje ime odgovara mom životu. Jer Lazar je bio uskrsnuli, oživjeli. Odabrao sam to ime jer znači moć uskrsnuća. Nisam bio kršćanin cijeli život. Postao sam monah i kršćanin u isto vrijeme. Sasvim sam promijenio svoj život. Kao da sam umro, pa sam ponovno vraćen u život. Prije sam bio čovjek ponosan na sebe. Bio sam siguran da sam kapetan svog broda, učitelj moje vjere, da ja jedini upravljam mojom sudbinom. Sad vjerujem da sam u rukama Gospodina. Vjerujem da sam se sasvim promijenio; od sam sebi učitelj života, do toga da sam ljubljeni sin, služitelj, sluga Isusa Krista. Dogodila mi se potpuna promjena – od ponosa do poniznosti, od neovisnosti do ovisnosti, od toga da sam sebi vođa do iskustva vođenog djeteta“ kaže o. Lazar. Taj monah oko četrdeset godina svoga života življenih u rodnoj Australiji (Tasmanija) bio je ateist, marksističkih uvjerenja. Kao sveučilišni profesor predavao je književnost i filozofiju. Kada mu je majka umrla od raka, napustio je život 'materijalizma bez duše' u Australiji i dao se u potragu za Bogom i mirom. Njegovo hodočašće dovelo ga je do koptskog monaštva, a u tome mu je pomogao i susret s nekadašnjim papom Aleksandrije i patrijarhom cijele Afrike, Shenoudom III. O. Lazar je rođen u protestantskoj obitelj oca metodiste i majke sklone katoličkoj vjeri. Njegovo nevjerničko uvjerenje u obrazovanju pomogli su stavovi Freuda i Marxa.

Koje su napasti?

„Sv. Antun Opat je vodio samački život. Bog i čovjek, zauvijek zajedno. Ljudski gledano, to je samotni, osamljenički put. Ali, to je bogati duhovni put. I nije to lagani put. Monaštvo uopće nije lagano. Mnogi monasi nisu u mom položaju. Ako se pita nekog monaha u mom samostanu gdje mu je otac, obitelj, znaju gdje su. Posjećuju se i povezani su. Ako ga se pita 'Kako vam je tu?', reći će 'Ja sam Egipćanin, govorim svoj materinji jezik'. A ako mene pitate: ja sam daleko od svoje zemlje, ovdje se ne govori moj materinji jezik, nemam tu nikoga od obitelji. Zapravo, sve što mi pomaže biti monahom, za mene su gubitci. Drugi monasi te stvari nisu izgubili, pa se oni moraju jače boriti“ kaže o. Lazar. Primjerice, novak Luka el Anthony je i prije dobivanja diplome na studiju stomatologije odlučio postati monah. Od toga su ga odgovarali rodbina i prijatelji, da će time propustiti stvoriti obitelj, dobar položaj u društvu. No, on vjeruje da je izabrao pravi put. Njemu je izazov u samostanu navezanost na njegov prijašnji život, uspomena na prijatelje, braću, bližnje. O. Lazar je odsječen od toga. „Zato sam, u jednom smislu, blagoslovljen, a u drugom smislu sam posve sam. Ako želim s nekim razgovarati, nemam s kime. Tu nitko ne razumije moj jezik, nemaju prošlost kao ja. Ako izgubim vezu s Kristom i na jedan minut, nema mi tko doći pomoći. To je borba. Moram se boriti svaki dan, da sebe držim usredotočenog na Krista. Mojim dolaskom u samostan, smanjile su se napasti, izazovi izvana. Nemam napast očiju. Ne vidim žene, novac, alkohol, kocku. Ne vidim bogatstva niti išta što bi me privuklo. Nemam lijepu odjeću. Ništa mi nije napast preko očiju ni ušiju, ne čujemo nikakve razgovore. Jedina napast mi je napast srca: da sanjam, da se sjećam, da se brinem za sebe. Tako zlo osobito kuša monahe, da on mašta, da je zabrinut za sebe. To zaustavim Isusovim imenom. Molim na grčkom, kako sam naučio: 'Gospodine Isuse, Sine Božji, smiluj mi se!' Ta me molitva čuva kao štit. Molim tako dok ne postanem miran. Mir pustinje i mir moga srca odagnaju napast, unište je do ništice“ kaže o. Lazar.

Nutarnje pravilo i pustinja kao kraljevski put

Kada čovjek živi u svijetu, moli uglavnom ujutro i navečer, u nedostatku vremena moli brzo i kratko. Razne okolnosti djeluju na um i srce i isključuju ga od Boga. A u pustinji, planini? „Nema nikoga tko bi mi rekao što da radim. Kad napustim samostan i dođem u pustinju, nemam ograničenja, pravila. Mogu spavati, ako želim 19, 24 sata na dan, sanjati po cijele dane, nitko neće znati. Nitko ništa neće reći. Dakle, pravilo je unutarnje. Pustinjski monah mora imati unutarnje pravilo! Mora imati disciplinu koja izlazi iz njegovog srca. Ta sloboda, ta samoća monaha, samotnjačka forma monaha znači da sam bez odvlačenja pažnje, bez rastresenosti, bez svega što mi onemogućuje približavanje Bogu.

Nikad ne možeš doći tako blizu Bogu, kao kad si okružen tzv. pomoćnim sredstvima, kad si u središtu toliko toga što te podržava. Rekao bih da je pustinja kraljevsko, privilegirano mjesto u spoznavanju Boga, jer ono nema nemire i napasti koji odvlače pažnju. Kad postaneš pustinjak, to je kao da dobiješ posebno otvoreni dio pred sobom, kao neki kraljevski put kojim možeš putovati prema nebu. Monah vidi pred sobom molitve, liturgiju, sveto zajedništvo, puno, puno godina neometane molitve. Sva naša pažnja slijedi život Krista. Naša je vjera naš 'posao'. Monahova vjera je njegov život, njegov život je vjera. To znači da se uvijek krećemo jednim smjerom, stranom kršćanstva.

Želiš prvorazrednu Ljubav

Kad postaneš monah, zakržlja želja za obitelji, ženidbom, djecom, za uobičajenim razvojem ljudskog života. To je kao da svežete prst koji više nikad ne koristite. U tri do četiri godine, on postane neupotrebljiv, atrofira, izgubi svoj smisao. Isto je i s monahom. Kada napusti svijet i sebe potpuno preda Bogu, kada kaže: 'Predajem se, u tvojim sam rukama, Gospodine' - kada to učiniš, želja za drugim stvarima padne, nestane. Ne želiš više drugorazrednu ljubav. Želiš samo prvu, pravu, ljubav Stvoritelja. Ne želiš ljubav stvorenoga. Od trenutka kad sam došao u pustinju, sve sam ostavio iza sebe i gledao sam samo naprijed, u ono što sam dobio od Njega – na Njegovu ljubav. Ne mogu reći da sam sâm. Nisam sam, osim u odnosu na ljudsko društvo. Ali, ja ne tražim ljudsko društvo, nego duhovno. I to imam. Nikad se ne osjećam osamljenim. Od početka sam znao da ću ovdje naći svoje spasenje. To je kao prozor u vječnost. Ovdje u pustinji mogu vidjeti stvari koje nikad ne bih mogao da sam u gradu, jer bi takav život bio prepreka između mene i neba. A ovdje sam otvoren. Nebo je otvoreno“ poručuje o. Lazar Antun u dokumentarnom filmu o svom monaštvu, autora Remigiusza Sowe, pod nazivom 'Posljednji anakoreta' (pustinjak).

 

Da biste komentirali, prijavite se.