Mata na križnom putu

Teško je ispričati nečiji život. Istina, kroz naše živote Bog piše svoju povijest i ostavlja neizbrisive tragove svoje prisutnosti u povijesti postojanja. Svaki ljudski život, ma kakav god on bio, nosi u sebi određenu poruku što Bog čini po čovjeku i što je odgovor čovjeka na ponudu koju mu Bog daje.
Autor: Marijan Stanešić/potomci.info/Laudato/D.V. Photo: braniteljski-portal.hr utorak, 19. svibnja 2015. u 15:02

Želio bih kroz život čovjeka po imenu Mata, opisati ispreplitanje Boga i čovjeka kroz jedan životni vijek. Mata se rodio u starodrevnom hrvatskom gradiću Petrinja, smještenom na obalama rijeke Kupe i male, ali prelijepe, rječice Petrinjčice. Još od davnine na tim prostorima odvijale su se sudbinske bitke i događaji koji su imali svoj utjecaj na cjelokupni život naše domovine.
 
Rođen je Mata u ranim tridesetim godinama prošlog stoljeća u siromašnoj, ali djecom bogatoj obitelji. Bile su to godine bremenite i teške, u zraku se polako nazirala velika svjetska kriza koja će kulminirati svjetskim sukobom, teškim ljudskim patnjama i zlom. Matin otac Tomo, rođeni Petrinjac, poput svakog gradskog djeteta, bio je pomalo boležljiv i nenaviknut na teže poslove. Oženio se s djevojkom Marijom iz bogate i plodne Posavine. Marija je bila vrijedno čeljade, poput mnogih naših žena navikla na rad i borbu sa životom. U rodnoj Posavini naučila je što znači borba čovjeka i prirode, kako sačuvati obrađenu i plodnu zemlju pred naletom Save, koja je znala uzimati kada se izlije i prekrije polja, ali i davati kada bi, povlačeći se u svoje korito, iza sebe ostavljala bogate minerale i mulj koji je plodio ionako plodnu posavsku zemlju.
 
Upravo takav način života za Mariju je bio dobra škola koja će ju pripremiti za sve što će život, kao izazov, pred nju stavljati. Ponosna i uspravna, a takva je ostala do posljednjeg dana svoga života, došla je u Tominu siromašnu kuću. Život joj nije dao previše vremena kako bi se prilagodila novoj sredini. Vrlo brzo na svijet je donijela petero sinova - Peru, Miju, Andriju, Matu, Šimu i Dragicu, kćer jedinicu. Puno usta, a premalo zemlje koja bi mogla hraniti svu tu djecu. Bilo je potrebno ići svakodnevno u nadnicu obrađivati tuđu zemlju, a predvečer, kada se namiri sve u svojoj kući, pomagati gospođama u gradskim obiteljima peglati, prati i pospremati. Težački dani bili su često prekratki kako bi se napravilo sve što je bilo potrebno za prehranu obitelji.
 
Trenuci radosti i sreće bili su rijetki u životu te žene. Naučila ih je pronalaziti u radosnom osmjehu djeteta koje ju je zahvalno znalo pogledati nakon što mu je udijelila pokoji žganac više. Djecu je zajedno sa svojim suprugom Tomom podizala u ljubavi, učeći ih poštenom životu ispunjenom vjerom u Boga i ljubavlju prema domovini Hrvatskoj. Mata se od malena razlikovao od braće i sestre po velikoj ljubavi prema majci. Još kao dijete znao je promatrati njene vrijedne ruke koje su tako vješto prevrtale zemlju kad bi na njoj radile, ali koje su, isto tako, umijećem mijesile tijesto, brižno čuvajući svako zrnce brašna kojega nikad nije bilo dosta.
 
Ljubav prema majci tješila ga je u danima kada je, kao dijete, morao odlaziti ujaku u Posavinu jer kod kuće nije bilo kruha. Posavina je bila bogata. Sve je u njoj mirisalo po krušnim pećima u kojima su vrijedne Posavke pekle kruh. Bilo je hrane u izobilju, žganaca žutih i bijelih, prelivenih maslom ili toplim čvarcima, začinjenih prženim špekom i slaninom ili jednostavno suhih, spremnih da ih natopiš svježim ili kiselim mlijekom. Sve bi to svejedno Mata ostavio za svoj siromašni dom, za obitelj u kojoj je rođen, za krčka polja na kojima je tjerao svoja i tuđa stada krava na ispašu, za svoju Kupu i Petrinju koju je neizmjerno volio. Zato su mu teško padali ti dani odvojenosti od svega što je u srcu nosio.
 
Kao dijete nije mogao shvatiti razlike koje su postojale. S jedne strane glad i neimaština, a u Posavini svega u izobilju, toliko da su čak od kukuruza pekli rakiju, takozvanu kliparu. Kada je, kao već odrastao, promatrao pustu i beživotnu Posavinu znao je reći: „Uništila ih je bijela kuga, odlazak u Njemačku i klipara.“ Vihor rata zahvatio je i Matinu obitelj. Sami počeci protekli su u radosnoj spoznaji: „Imamo svoju Državu.“ Nijemci koji su dolazili u Petrinju njemu, kao djetetu, nisu se činili strašnima. Od vojnika znali su dobivati šećera i cvibaka, a po koji puta i pokoju konzervu koja bi obogatila njihov siromašan stol. Svaki taj vojnik kod kuće je ostavio nekog svog, majku, oca, ženu ili dijete, i u njima pokušavao pronaći nešto njihovo. Zato su, unatoč vojnoj disciplini, često puta znali toplo i ljudski pristupati ljudima s kojima su sada dijelili dobro i zlo.
 
Kako su prolazili dani, a rat se sve više zahuktavao, i Matina obitelj osjetila je što znači ispraćati nekoga svoga put ratišta. Kada je na ratište u Hrvatsku vojsku otišao najstariji Pero, u Matinoj obitelji nije se prestajalo moliti za njegov sretan povratak kući. Znala je Marija, Matina majka, kako se sloboda i život u vlastitoj domovini skupo plaćaju, životima. Valjda je prirođeno samo majkama predosjetiti nevolju koja se nadvija nad njenim djetetom. Kada je i drugi sin Mijo otišao u Hrvatsku vojsku, Marija nije prestajala kukati i moliti se. Pero je sa svojim postrojbama bio negdje daleko pa se nisu viđali tako često, dok je Mijo, kao mladi vojnik, bio stacioniran u Žažini, selu nadomak Petrinje, gdje je prolazio vojnu obuku.
 
Kad god je mogao došao bi barem na čas svojoj kući, a kad nisu mogli doći kućama, Marija je, poput brižne majke, spremila nešto za prezalogajit i to poslati svome sinu. Obično bi dostavljač bio Mata. On bi vrlo vješto, snalazeći se na različite načine, stizao u Žažinu. Nakon što bi izljubio svog brata Miju, sretan što ga je pronašao živoga, predao bi paketić kojeg je majka spremila. Mijo, znajući kako su kod kuće možda i ono malo što su imali odvojili i njemu poslali, nije htio jesti dok i Mata s njime ne prezalogaji barem malo. Bilo je to tako i dan prije Mijine pogibije.
 
Nije Mata znao kako će tada posljednji put grliti svog brata Miju, posljednji put s bratom dijeliti zalogaj. Tu noć su partizani pokušali zauzeti Petrinju i izvršiti proboj preko Žažine, koja je bila veliko uporište u obrani Petrinje. Borba se vodila cijelu noć, a njeni odjeci dobro su se čuli i u samoj Petrinji. Marija nije tu noć oka stisnula, grozničavo redajući zrnca krunice, moleći za svoga Miju. Pojavom dana borba je utihnula, a Marijina strepnja počinjala biti sve većom. Nervozno je hodala dvorištem pokušavajući nešto raditi i na taj način barem na tren odagnati od sebe crne misli koje su je sve više razdirale. Svaki čas išla je do dvorišne ograde preko koje je pogledavala niz ulicu, bojeći se kako će vidjeti vojnog glasnika koji nosi crne vijesti.
 
Njezin strah je bio opravdan. Kad je vidjela vojnog glasnika kako se raspituje kod susjeda u srcu je osjetila neopisivu bol. Počela je ridati i bezglavo hodati po dvorištu. Mata je istrčao iz kuće čuvši majčin krik. Obgrlio je svoju zaplakanu majku i pokušao je utješiti, uvjeravajući je kako se sigurno radi o nekom drugom. Majčino srce se, na žalost, nije prevarilo. Bio je to glasnik pogibije njenog Mije. Teško je opisati te trenutke bola majke koja je izgubila svoje dijete, jer ona je prva osjetila kad je njegovo srce zakucalo pod njenim, ona ga je nosila kroz devet mjeseci čuvajući ga od svakoga zla, ona mu je prvi cjelov dala kad ga je babica stavila na njezina prsa, prva mu je stavila križ na čelo, svojim ga je mlijekom na noge podizala, učila ga životu i ljubavi, svojim žuljevima ga slala u školu i zanat, a sada ga mora na svoje krilo primiti mrtvog. To je bol koja se ne može izmjeriti.
 
Miju su sahranili na groblju sv. Benedikta iznad njegove Petrinje za koju je dao svoj mladi život. Ali tu nije kraj tragedije i boli koja će još dugo pratiti tu obitelj. Nadolazili su sve teži i bremenitiji dani. Najave o završetku rata ljudima poput Matine obitelji nisu donijele ljepše dane, jer znali su oni da tko god je imao nekoga iz svoje obitelji u Hrvatskoj vojsci ne piše se dobro. Kako su se vojnici povlačili tako su i oni pokupili što se moglo, smjestili to u volovska kola, koja su vukla dva mlada volića, i napustili su svoju Petrinju. Krenuli su u neizvjesnost, ne znajući kuda idu. Samo su znali kako takozvane „osloboditelje" ne smiju čekati.
 
Nije im bilo žao što su morali ostaviti svoju siromašnu kuću i ono malo što su u siromaštvu stekli i imali, žalili su nad spoznajom kako san o vlastitoj domovini nestaje, kako su mnogi životi uzaludno izgubljeni. Sad su još više žalili za poginulim Mijom, ali na tren ih je tješila pomisao kako njega ostavljaju na vječnoj straži kao čuvara doma i Petrinje. Nisu vjerovali u skori povratak, znali su kako oni od kojih bježe ne misle ništa dobra o njima. Samo putovanje bilo je teško, ali najteže od svega bila je neizvjesnost što će s njima biti. Rijeka ljudi, vojnika, ranjenika, slijevala se prema jednoj velikoj dolini gdje je nastao zastoj. Dalje se više nije moglo. Kasnije su saznali kako se vrše pregovori o predaji i odlučuje o njihovoj sudbini. Mata je želio saznati što se dogodilo s bratom Perom koji je bio pripadnik legije, najelitnijih postrojbi hrvatske vojske.
 
Odvajati se od svojih nije se usudio jer lako se bilo izgubiti u kovitlacu nesreće koja je zahvatila jedan narod, a postojala je i opasnost da ga kao mladića ne pokupe vojne racije koje su tražile sakrivene hrvatske vojnike. Susreo se s vatrogascima iz njegove Petrinje i od njih saznao kako je Pero još uvijek živ i da se raspitivao o njima i gorko zaplakao saznavši kako su i oni tu negdje, strahujući kako će svi izginuti. Poručio im je kako on živ neće ići u ruke partizanima, jer je znao što su radili svima koje bi uhvatili. Bila su to zvjerska mučenja i ubijanja, kakva svijet ne pamti. Saznanje kako se moraju vratiti u kanđe neprijatelja bilo je užasno razočaravajuće.
 
Snaga od svih tih događaja bila im je na izmaku. Vraćali su se izmoreni, posramljeni, s okusom izdaje od onih u čiju su zaštitu vjerovali. Putovali su danima, prolazili mnogim mjestima u kojima su znali susretati različite ljude. Neki bi se nad njima znali sažaliti i pokušavali im pomoći, neki su ih pak gledali poprijeko s okusom mržnje i prezira, a bilo je i onih koji bi se nad njima dokazivali kako su pravovjerni partizani. Kravica koja ih je hranila svojim mlijekom, a bila je privezana za kola, od tolikog je hodanja obosila, izgubila papke na nogama, pa su je morali ostaviti kod jedne gospođe u Zaprešiću. Ta dobra žena im je kasnije, kad im je bilo najpotrebnije, ponudila svoju pomoć kao naknadu za tu kravicu.
 
Voliće koji su vukli kola, oteli su im partizani, a u zamjenu za njih dali su im ranjenog konjića, koji je na zadnjem butu imao veliku ranu od gelera. Taj ranjeni konjić dovukao ih je u Petrinju. Tamo su našli samo bijedu. Kuća je bila potpuno opljačkana, prozori i vrata izvađeni i odneseni, jednostavno, nije bilo ničega. To su im odnijeli susjedi, isti oni koje su oni štitili za vrijeme NDH. Valjda su navikli tako zahvaljivati onima koji su im nekad pomogli. Kad bi barem sada imali malo mira, sve bi oni opet obnovili. Čim se saznalo za njihov povratak stigla je racija „narodnih osloboditelja". Nakon kratkog ispitivanja gdje su bili, zašto su bježali, s kim su se sretali, koga su imali na suprotnoj strani u vojsci, odveli su ih u logor. Tu su nastavljena daljnja mučenja i torture, svakodnevna odvođenja bez povratka, strijeljanja i pogubljenja.
 
Posebna svirepost bila je kada bi oduzimali majkama malu djecu i trpali ih u vagone, govoreći kako će ih poslati u Sibir. Majke bi se, slijepe od ljubavi i boli, bacale na koljena i uzaludno molile one koji su u svemu tome uživali. Kada bi poletjele za svojim oduzetim i ugrabljenim djetetom, dočekivali bi ih udarcima kundaka i ubodima bajuneta. U logoru se Marija teško razboljela. Dobila je tifus i svi su mislili kako je tu kraj njenih muka. No, Bog je htio da ona još živi. Znao je On, u svojoj promisli, kako će joj muž Tomo ubrzo umrijeti, a trebalo je još dom i djecu podizati te zato nije za nju još bilo vrijeme umiranja. Na intervenciju jednog susjeda, koji je bio među partizanima utjecajan, konačno su bili pušteni svojoj kući.
 
Mučenja su se nastavila godinama kroz različite torture i šikaniranja. Na Mijin grob nisu smjeli i mogli još dugo odlaziti. Novi vladari su groblje sustavno preoravali želeći zatrti i spomen na one koji su nosili uniformu hrvatske vojske. Ali, Mariju to nije zaustavilo. Po noći bi dolazila na grob mrtvog sina. U zemlju koja je njihala njegovo mrtvo tijelo zabila je željeznu šipku. Kad god bi oni preorali ona je, pronašavši tu šipku, ponovno oformila grobno mjesto. Bio je to njen tihi rat za grobno mjesto njenog sina Mije. Dobila ga je, nisu je uspjeli pobijediti. Nje više nema među živima, a i Mata se preselio u vječnost. Njihov križni put došao je svome kraju. Oni sada uživaju u Vječnosti i odande nas prate svojim molitvama kako bismo izdržali na križnim putevima svoga života.
 

Da biste komentirali, prijavite se.