„Moje su homoseksualne sklonosti posljedice rane koja se ne može izliječiti homoseksualnim odnosima.“

Philippe Ariño, 35-godišnji španjolski homoseksualac, profesor u Parizu i jedan od boraca za zaštitu braka kao zajednice žene i muškarca, dao je intervju u kojem govori o LGBT zajednici, kako se nosi sa svojim homoseksualnim sklonostima te kako je otkrio ljepotu Krista i Crkve.
Autor: tempi.it/religionenlibertad.com/Laudato/N.B. Photo: tribunaitalia.it utorak, 30. lipnja 2015. u 12:15

Bivši aktivist LGBT zajednice,  u 2011. godini počeo je govoriti o sebi, kada je odlučio promijeniti svoj život. 2013. godine bio je u prvi redovima borbe protiv legalizacije „braka za sve“ u Francuskoj te je autor knjige „Homoseksualnost protiv struje“ koja je samo u Francuskoj prodana u 10 000 primjeraka. On je savjetovao vodstvo francuskog pokreta za zaštitu braka kao zajednice žene i muškarca „Manif pour tous“ (Prosvjed za sve) da ne govori o heteroseksualnosti jer tada „ne gubi samo bitka nego i rat“. 

Koja je vaša priča. Kako ste odrasli?
Imao sam grozan odnos s ocem i u adolescentskoj dobi nisam imao pravo muško društvo. Kasnije sam shvatio i priznao sam si da su moje homoseksualne sklonosti posljedica rane. Samo se na taj način moja patnja umanjivala. Biti homoseksualaca je patnja, nije ni izbor ni grijeh ili nešto neškodljivo: poznajem više od devedeset osoba s homoseksualnim sklonostima koje su bile napastovane. Danas me LGBT svijet mrzi zbog toga što govorim, ali vam ponavljam: homoseksualnost je rana koja se ne može izliječiti homoseksualnim odnosima. Ako si to ne priznate, nikada nećete imati mira.

Kada ste promijenili svoj način razumijevanja homoseksualnosti?
2011. godini sam otkrio ljepotu čistoće. Otkrio sam da nešto ne ide kako bi trebalo te sam se okrenuo Crkvi. Tijekom jedne konferencije govorio sam o svom stanju i shvatio sam da mi to pomaže. Ne samo to, govoreći o vlastitoj drami pomogao sam tolikim osobama, uključujući i vjenčanim parovima.

Bilo je teško?
Našao sam jedan put, ali ima ih mnogo. Drugi su također uspjeli pobijediti te nagone. Ja sam uvidio da prepoznavanje rane te njezino predavanje Kristu i Crkvi to stanje boli obraća u slavljenje. Ne prakticirajući homoseksualnost ja ne govorim „ne“ svojim nagonima, nego „da“ Bogu. To je žrtva kako bih u potpunosti izvukao najbolje, što prije nisam mogao. Mislimo da nas Gospodin želi samo ako je sve u redu, no sasvim suprotno, On dolazi onome u potrebi i ako daješ svoju ograničenost On čini velika djela.

Zašto vas homoseksualni odnosi nisu usrećili?
Kada sam imao odnose s muškarcima ili kada sam ih posesivno gledao, bio sam samo trenutačno zadovoljen. Ali sam bio sam i nikada se nisam osjećao potpunim. U tim sam trenucima imao iluziju da mogu živjeti svoju seksualnost kao i drugi, ali istina je bila da se seksualnost može živjeti u punini samo u odnosu s osobom drugog spola.

Što se konkretno promijenilo u vašoj svakidašnjici?
Prije sam se uvijek osjećao podređenim muškarcima, jer je homoseksualnost zavidna. Sada kada sam otkrio da me Bog voli i da sam njegovo dijete, željeno i voljeno, ne osjećam se podređenim nijednom čovjeku. Stoga, poslije jedne vrste života, otkrio sam ljepotu muškog prijateljstva, koje ne bih mijenjao s prošlim odnosima, u kojima sam se samo pretvarao da sam se ostvario kao što se u svojem odnosu ostvaruju muškarac i žena.

Tko se kao vi odrekao  svoje prošlosti, nije odveć voljen od strane LBGT zajednice. Kakav vam je odnos sa svijetom kojem ste nekoć pripadali?
Stavili su me na crnu listu. Prijete mi i etiketiraju me kao homofoba, ali neću im se opirati: to je svijet laži, koji se na van pokazuje veselim, a iznutra je pun bijesa i tuge. Većina homofobnih čina i uvreda protiv osoba s mojim sklonostima dolaze od osoba koje imaju rane kao i ja, koji vrište i viču jer su krhki. Aktivisti ti plješću kada govoriš, ali se dive jedino tvojoj seksualnosti, kao da si životinja ili individualac drugog reda koji ima posebna prava. Zbog toga govorim da smo sami sebi najgori neprijatelji. U Crkvi sam, sasvim suprotno, po prvi puta susreo nekoga tko me prihvatio kao osobu, tko je uračunao sve tko je i što je Philippe.

Na svojim susretima tvrdite da se homoseksualnost propagira, zašto?
Postoji jedna rastuća krhkost identiteta. Propagira se jer muškarac i žena, oni koji žive zajedno, najčešće ne prepoznaju ljepotu raznolikosti i sami sebe ne prepoznaju. Ne znaju zašto se žene, žive zajedno, ali su usamljeni, žive egoističan odnos te ne postižu istinsko zajedništvo. Ostaje samo osjećaj, dokle on trajao. Zašto su dva spola tako udaljeni i otuđeni jedan od drugog?

Vjerujem da, kada se prekine odnos s Bogom, sve nam postaje neprijateljskim i tako se podvaljuje sumnjičavost između muškarca i žene. Naprotiv, muškarac i žena se trebaju oženiti kako bi si u uzajamnosti pomagali dovesti jedno drugoga k Bogu koji ih je stvorio: što ne može muškarac, može žena. Inače ostaje posesivnost koja razdvaja. I sve se to predaje djeci. Ako si to ne posvjestimo, nikada nećemo riješiti problem. Igramo li utakmicu na drugim terenima, ona je već izgubljena.

Na što točno mislite?
Francuska ministrica pravosuđa Christiane Taubira, majka zakona o gay brakovima, je sve započela tvrdnjom da se moraju razlikovati heteroseksualni i homoseksualni brakovi. To je podvala pojmova koja nema veze sa stvarnošću i koju ne smijemo prihvatiti. Mora se reći da ne postoji heteroseksualnost, postoje samo muškarac i žena, različiti i komplementarni. No, ne smije se isključiti iz rasprave pitanje o homoseksualnosti po sebi. Ako se homoseksualnost propagira, odgovornost je svakog od nas shvatiti što je i od kuda dolazi, da razumijemo sve s čime se susrećemo.

Iz tog razloga uvijek govorim da nije dovoljno raspravljati polazeći samo od prava djeteta, a pri tome izostaviti i indiferentno tolerirati homoseksualne odnose. Samo razumijevajući patnju koja iz tih odnosa proizlazi te činjenicu da se radi o podvojenom prijateljstvu nesposobnoj za ljubav, zaključuje se da je za dijete jedino prikladno mjesto odrastanje obitelj s majkom i ocem. Čak i kod najstabilnijih  istospolnih parova, kod kojih se traži poštovanje, nema sreće. Poznajem neke i najčešće me oni i razumiju. Tijekom jednog predavanja, jedan mi je muškarac koji živi u takvoj vezi od 20. godine, rekao: „Imate pravo!“. Drugi se pitaju: „Ali kakav život živimo?“ Tko to shvati ne može više reći „jadni oni, pustimo ih da žive kako žele“ i dalje se baviti karitativnim radom, kao što to činimo danas.

Što se događa s djecom koja odrastaju u jednoj „novoj“ obitelji?
Ako dijete ne nauči ljepotu uzajamnosti spolova, neće biti sposobno voljeti. Jedno društvo koje se pravi da poštuje različitosti, a poslije se odnosi prema njima kao prema prijetnji, odgaja generaciju koja neće znati prihvatiti drugoga. Živimo u svijetu koji odbija gledati stvarnosti u oči, sa svojim protuslovljima i ograničenjima, kao što je spolnost, danas shvaćenu kao opasnost. Ova deformacija čovjekove stvarnosti vodi prema antropološkoj katastrofi. I kako sve više rastemo u tom stanju, tako sve više rastu oblici usamljenosti, neuroze i nasilja.

Što se može učiniti?
Kao što je rečeno, poštovati stvarnost i ponovno razumjeti svrhu. Što se mene tiče, idem za Kristovim riječima, kako su njegova istina i Crkva put ljubavi, biti ljubljen i služiti.

 

Da biste komentirali, prijavite se.