Pobjeda koje se spominjemo prvenstveno pripada Bogu!

Bog nije neosjetljiv na ljudske nevolje. I, unatoč, ljudskim nevjerama i zloćama, On traži načina, kako da nam pomogne vratiti se na pravi put i izbaviti nas iz nevolja u koje smo upali.
Autor: preč. Ivan Lenić/Laudato/M.P. Photo: pixabay.com subota, 06. kolovoza 2016. u 15:27

Homilija na spomen Gospe Snježne, te Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja preč. Ivana Lenića, župnika i dekana u župnoj crkvi-svetištu Gospe Brze Pomoći u Slavonskom Brodu, 5. 8. 2016.
 
Naše ljudsko življenje, štoviše, ljudska povijest na zemlji isprepletena je - uvelike zbog ljudskih zloća i stranputica – nedaćama i neprijateljstvima različitih vrsta, te iskustvima oslobođenja i radosti. Na to nas podsjeća kroz današnje prvo čitanje rijetko u liturgiji čitani ''prorok utjehe'' Nahum. Kroz sliku opustošenja Ninive promatra sav Izrael, koji prolazi iskustvo porobljavanja, te mu preko Gospodnjega glasnika biva naviješteno i posredovano spasenje tj. oslobođenje kao plod zahvata samoga Boga u Njegovu stvarnost; kao svjedočanstvo smilovanja Božjega, kojemu se narod, nakon lutanja, ponovno obećava vratiti.
 
Bog je postojano prisutan i djelatan u ljudskoj povijesti, u životima pojedinaca i naroda. Ljudi ga ne bi smjeli nikada ''izguravati'' iz nje, niti nasjedati onima koji niječu Njegovu prisutnost, jer Bog – radi ljubavi prema nama – želi s nama živjeti i dijeliti život; pomoći nam da povijest ispravno oblikujemo. Gledajmo to kao iskaz samoga Njegova milosrđa: ono Ga nuka na to – ljubav i milosrđe prema nama ljudima, suosjećanje kada prazno i ludo živimo, kada se gubimo u dostojanstvu, kada ne samo sebe, nego i druge uništavamo...
 
Kroz ljudsku svojeglavost i zloću, koja nerijetko uzima silne razmjere, Bog prodire svojim milosrđem i donosi spas. Dolazi sloboda, počinje novi život. Narod treba biti spreman za njega.
 
Prisjećamo se tu samih vremena izraelskoga ropstva u Egiptu, kada se očituju kao riječi Jahvine: „Vidio sam nevolju svoga naroda u Egiptu, ona je velika, diže se do neba...“. Bog nije neosjetljiv na ljudske nevolje. I, unatoč, ljudskim nevjerama i zloćama, On traži načina, kako da nam pomogne vratiti se na pravi put i izbaviti nas iz nevolja u koje smo upali.
 
U ovom Danu pobjede i domovinske zahvalnosti, te Danu hrvatskih branitelja, bitnom za našu noviju nacionalnu povijest, to je podsjetnik svima nama, znak svima nama: pobjeda koje se spominjemo prvenstveno pripada Bogu! Spas je došao ponajprije po Njegovu milosrđu; istinska sloboda je Njegov dar i treba je ispravno shvatiti i prihvatiti te živjeti! Zar nije bilo čudesno nadati se nekom većem preokretu nakon svega što smo kao narod i tek rađana država proživljavali u godinama Domovinskoga rata, u kakvom smo se stanju 1995. godine nalazili? Ne smijemo to, predragi, zaboraviti i ne nasjedati onima koji bi do danas – nijekanjem i izjednačavanjem agresora i žrtve, porobljivača i porobljenih – sve htjeli relativizirati, štoviše, našem narodu ponovno nametnuti krivnju gdje je nema. Jer, zdravom pameću rasuđujući, kako se sjećam da je govorila dok sam bio u vojvođanskom dijelu Srijema, jedna stara Sremica svojim susjedima: 'Nisu Hrvati iz Hrvatske došli Srbiju osvajati niti ratovati; nije Tuđman s hrvatskom vojskom došao k vama, nego ste vi išli na njihovo, u Hrvatsku. I ondje činili zlo...'
 
Bog je – unatoč svim kušnjama – u ove dane prije 21 godinu darovao mudrost odgovornima, kako zemlju i narod – poniženu i porobljenu – konačno osloboditi; ulio je iznova hrabrost braniteljima i tolikima drugima koji su ih pratili, tako i tolikima od nas koji smo molili; uščuvao je strpljivost u nebrojenim prognanicima i stradalnicima koji su bili raspršeni na sve strane; bio je snaga svima koji su – u ratnim danima i posebnim okolnostima – obavljali svoje služenje drugima kao npr. zdravstveni djelatnici o kojima svjedoči prilog u novom broju Glasa Koncila... Zato nam danas, u svom ponosu, u slavlju pobjede, valja zahvaljivati Bogu što je bio uz nas, uz branitelje, uz tolike kojima je bilo na srcu dostojanstvo, sloboda i dobro našega naroda i domovine.
 
Do ničega vrijednoga, pa niti do pobjeda i slobode, ne dolazi se bez križa. Krist nas je tome davno poučio. I danas nas na to podsjeća u Evanđelju. Njegovom učeniku nema života bez križa. Kakve je sve križeve sa sobom nosio početak stvaranja današnje Hrvatske, kakvi nas sve križevi nisu snašli u godinama Domovinskoga rata – do raspinjanja, umiranja... Ovi dani kolovoza, i ovaj današnji 1995. g., bili su dani najave završetka toga križnoga puta, ove hrvatske Kalvarije. Dani radosti zbog slobode koja je svitala nakon nemilih muka, nakon godina tuge zbog porobljenosti od onih kojima nikako nije odgovarala hrvatska neovisnost, stvaranje hrvatske države, život kreiran pod vlastitim vodstvom i zalaganjem... Tužno je da i danas neki od sirotih neprijatelja u tim danima, neprijateljima hrvatske samobitnosti, koji su nas tlačili, sada preko svojih nasljednika, nastavljaju smućivati napredak naroda i domovine, a da smo toliki naivni i nerazboriti, pa i po nekim odgovornima u našem društvu, po tolikima koji podilaze, a ne znaju zastupati istinu...
 
Kroz sve te turobne dane i godine, kada se zemlja rađala i oslobađala, bdio je nad našim domom i rodom jedan pogled – pogled nebeske Majke Marije, kojoj smo se povjeravali, pred njom izlijevali svoje tužaljke, te tražili zaštitu i pomoć. Dirljivo je papa Franjo, osvrćući se na minuli pohod Poljskoj, svjedočio kako se u susretu s Gospom Čestohovskom susreo s pogledom Majke u povijesti poljskoga naroda; kako je u njezinu pogledu iščitavao i povijest te drage nacije. I u događanjima na današnji dan pokazao se nad svima nama pogled Marije Majke, Gospe Snježne, čašćene od davnina u Katoličkoj Crkvi na spomen Efeškoga sabora i proglašenja istine o Marijinu bogomajčinstvu, kao i posvećenja prve crkve njoj u čast na kršćanskom Zapadu – bazilike Sv. Marije Velike u Rimu.
 
Nebeska Majka je u našem narodu od njegovih kršćanskih početaka zazivana također kao Gospa velikoga hrvatskoga krsnoga zavjeta. Nje se na današnji dan spominje Vojna biskupija u nas; ona se danas pod tim naslovom slavi u kraljevskom gradu Kninu, simbolu hrvatske slobode.
 
Uvijek je naš život kao Kristovih učenika, kao naroda ukorijenjenoga u Njegovu putu kojemu ima zahvaliti puno toga u svom postojanju i povijesti, bio praćen Gospinim pogledom, blizinom i ljubavlju. Majka je bivala uz nas, uvijek smo u srcu svoje Majke Marije. Kada su nas svi napuštali i ostavljali, Majka je ostajala na našim osobnim, obiteljskim i hrvatskim križnim putovima i stradanjima. Ali je i ona ostajala u našim srcima, u srcima Hrvata. Mati je s nama molila Sina, da nam se smiluje. I izmolila je! Zato joj, braćo i sestre, danas valja reći: „Velika ti hvala, Majko, odvjetnice naša! Do neba ti hvala, pomoćnice naša! Ti si sveta Mati slobode naše!“
 
Dok budimo u sebi zahvalnost Bogu i Gospi za minula događanja pobjede, slobode, polaganja mnogih žrtava, a sve je to u temelju našega hrvatskoga danas, dotle – osjećamo to! – baš današnju stvarnost s pouzdanjem stavimo u Božje ruke, u Njegovo Milosrđe. Molimo da ono natopi ponovno bremenitu hrvatsku stvarnost, ali i sva naša srca i umove ponajprije. Da nas svojim milosrđem obrati i ozdravi od tolikih hramanja kojima smo postali skloni i zato nepostojani, od suvremenoga poganstva kojemu smo počeli služiti, od relativiziranja mnogih vrijednosti, obezvrijeđivanja svojih kršćanskih svetinja, nemiloga poigravanja istinom i skrajanja po svojim ili tuđim mjerama, od nepravedne podjele i upravljanja dobrima, od bijednih ideoloških prepucavanja i nezdravih podjela kojima se ne vidi kraja...
 
Naš narod treba suočavanje s istinom, koja oslobađa i treba se oduprijeti svima koji poluistinama, površnim istinama, čak bjesomučnim lažima, nameću istinu u svoju korist, pa i onu koja niječe pobjedu i slobodu izvojevanu u današnjem danu. Moramo, iz ljubavi prema istini, prema svojoj zdravijoj budućnosti, pročistiti prošlost od laži – onih iz Drugoga svjetskoga rata i poraća, tako i ovih iz Domovinskoga rata. Tužno je da danas, ne samo kod tuđina, nego u našem narodu, kao i kod predstavnika naroda koji žele živjeti pod hrvatskim krovom, ne prestaju dizati glas oni koji manipuliraju istinom, do danas opterećenom komunističkim duhom, pogledima, pristupima... To je očito i u ove dane. Tako, nažalost, i po onima koji niti 90-ih, niti u Domovinskom ratu nisu željeli Hrvatsku. I sve su činili, pa i rat započeli, da bi nju ''ugušili''. Boli da je i danas ne prihvaćaju, ali bi ipak sa njezina stola i od njezinih građana crpili materijalnu potporu, živjeli na njezinoj grbači. Ne ostavlja ravnodušnim ponašanje tobožnjih nevladinih udruga, baš takvoga pristupa, te ono što su – kao ''demokratski čin'' – htjeli izvesti jučer u srcu naše metropole - skrajati povijesti na svoju sliku i po svojim kreacijama, ponajviše onima iz Beograda.
 
Zato, braćo i sestre, tražimo u ovom zajedništvu svjetlo odozgor, od Gospodina. Ta, 'pomoć je naša u imenu Gospodnjem'! Učimo se od bl. Alojzija Stepinca. I on je trpio i danas trpi za hrvatsku istinu, slobodu, dostojanstvo. Smeta onima koji ne žele istinu, nego čuvati svoje mitove; blate ga oni kojima Hrvatska i dobro Hrvata nisu nikada bili na srcu. Zato mu pripisuju štošta, čega nigdje nije niti bilo u primisli, niti rečenoga, niti učinjenoga.
 
On, na svoj način, ponovno prati naš hrvatski, često mučni, hod. Nadahnjujmo se njegovom svetošću, jačom od svih prijepora. Čitajmo njegove govore i pouke, aktualne i danas. Njegova djela svjedoče. Otkrivajmo ih. Bog se proslavio po njemu po potvrđenim znamenjima. Zar se i ona mogu osporiti? Zar se Bogu suprostaviti?
 
Zato, braćo i sestre, tražimo Stepinčev zagovor Hrvatskoj. Molimo za dan radosti kada će biti proglašen svecem cijele Crkve. Utječimo se i dalje odvjetništvu naše nebeske Majke, koju je i on žarko ljubio. Neka nam po njima biva posredovano smilovanje Gospodnje, svjetlo i pomoć Gospodnja za naše hrvatsko danas. Amen.
 
 

Da biste komentirali, prijavite se.