Raduje se Majka Crkva

Ljudska svakodnevnica, ponekad se čini puna obeshrabrujuće patnje i malodušja. Gdje su u toj priči katolici? Na njima je da budu sjajan znak svjetlosne zrake koja izvire iz Radosne vijesti Kristovog utjelovljenja, muke, smrti i uskrsnuća. Stoga, nema drugoga nego da se svakodnevno raduju s Majkom Crkvom i navješćuju svijetu otkupljenje u Kristu Isusu!
Autor: Johannes von Einheit Photo: fra3.net ponedjeljak, 16. ožujka 2015. u 15:39

„Raduje se Majka Crkva“ uskliknuo je na otvorenju Drugog Vatikanskog sabora (1962. – 1965.), sada već sveti, papa Ivan XXIII. Tim riječima je započela obnova Katoličke Crkve u današnjem svijetu. Obnova je to koja je označen kao „nova Pedesetnica“ na kojoj bi se trebala pojaviti „zraka nebeskog svjetla“ usred tmurnog udesa povijesti. Kako je na samu Pedesetnicu Duh Sveti sišao nad apostole, osposobljavajući ih za veliko djelo naviještanja veličanstvenih djela Božjih (usp. Dj 2, 1-13), tako i Sabor treba učiniti „skok unaprijed“ izvodeći katolike iz učmale stvarnosti vlastite samodostatnosti i nerealne zatvorenosti u odnosu na svijet koji se mijenja. S tom radošću u srcu Crkve, koju od tada više ne čini tek hijerarhijska zbilja Crkve, već upravo vjernici laici, Crkva je trebala uočavati i čitati „znakove vremena“.

Sadašnji Petrov nasljednik, papa Franjo, poziva Crkvu da glavno oruđe u navještaju Radosne vijesti bude milosrđe, a ne osuda, na tragu je poziva Ivana XXIII. koji je u uvodnom govoru Drugog vatikanskog sabora naglasio kako „u sadašnje vrijeme Zaručnica Kristova više voli primijeniti lijek milosrđa negoli prihvatiti oružje strogosti.“ A milosrđe, ono evanđeosko milosrđe, ne može se postići bez radosti življenja evanđelja. Shodno je upitati se ima li Crkva radosti ili se upustila u društveni pesimizam koji ju tako snažno nastoji obgrliti?

Pa ako i postoji, nema razloga da se ne „raduje Majka Crkva“. Duh Sveti djeluje u Crkvi kao nepresušni i uvijek svježi izvor radosne spremnosti na življeno evanđelje. A Duh uistinu puše gdje hoće (usp. Iv 3, 8) samo možda mi kao vjernici stojimo u zakučenom prostoru gdje radije udišemo ustajali zrak starine koji nas nuka da u sadašnjim okolnostima ljudskog društva vidimo samo „zator i pustoš“, umjesto da budemo poslušni Duhu te se svakodnevno rađamo za životnu nadu koja je u Kristu Isusu (usp. 1 Pet 1, 1-3). Upravo „zator i pustoš“ su zlokubni „proroci nesreće“ na koje upozorava papa Ivan XXIII. u svom uvodnom govoru Drugog vatikanskog sabora, koje treba otkloniti i bez straha „prionuti uz djelo koje traži naše doba, nastavljajući put kojim je Crkva gotovo dvadeset stoljeća hodila“ (Ivan XXIII.). Izaći iz svoje uskogrudne samodostatnosti hodočasnički je podvig po uzoru na Abrahama koji je izašao iz zemlje svoje, doma očinskoga i iz zavičaja svoga, uputivši se u nepoznato, s bezuvjetnim povjerenjem u Boga (usp. Post 12, 1)

„Raduje se Majka Crkva“ što i danas ima hrabrosti neprestano pozivati vjerne svjedoke Radosne vijesti da izađu na ulice ovoga svijeta, u tuđinu, poput Abrahama, i da s povjerenjem u Boga navještaju Radosnu vijest. Spremno prihvatiti „lijek milosrđa“ i hrabro hodočastiti ovim svijetom čineći dobro, bez straha od glasova „proroka nesreće“ koji žele utišati glas žive Crkva, neodgodivi je poziv. Milosrđe za svakoga, osuda za nikoga; ljubav prije svega, za sve i svakoga; istina u svemu, bez kompromisa! Ne boj se stado malo (usp. Lk 12, 32) naviještati i radosno svjedočiti ljubav Onoga koji je život svoj dao za sve na križu! Stoga, raduj se Majko Crkvo!

Da biste komentirali, prijavite se.