Cenacolo: Sigurnost i toplina Božjeg naručja naša su sigurnost i naša utjeha

Sestra Elvira pokrenula je kuću Cenacolo koja daje jednostavan odgovor na potrebe očajnih i potrebitih.
Autor: Antonia Ćosić/Laudato Photo: Antonia Ćosić ponedjeljak, 28. ožujka 2016. u 09:55

Život. Škola. Cenacolo. Mnoge bi iznenadilo kada bi otkrili da je riječ o sinonimima. Majka Elvira osnovala je zajednicu Cenacolo u srpnju 1983. godine i zamislila je kao ''Školu života''. Škola je to  kojoj je cilj naučiti ljude kako živjeti, o ljepoti komunikacije, važnosti molitve, o tome za koga živjeti.

Misleći da posjećujemo samo zajednicu, krenuli smo na put iz Zagreba u Varaždin. Na samom ulazu u Varaždin dočekale su nas skladno građene kuće ukrašene popločanim puteljcima, starom ciglom i ponekim cvijetom koji ne može čekati proljeće. Idila u malom koja odaje topao ugođaj dobila je obrise života kad su iz kuće izašle mlade žene da nas pozdrave. Frederika i Stanka uvele su nas u kuću u sklopu zajednice Cenacolo te je naš dan zaista započeo.

U početku smo mislili da se upoznajemo s dvije Hrvatice, ali pokoji krivi padež nas je upozorio da je riječ o strankinjama. Odmah je bilo vrijeme za prvu lekciju. Naučili smo da zajednica Cenacolo prima ljude iz svih zemalja te funkcionira po principu preseljavanja. Naime, nakon određenog perioda vremena, stanar ima priliku promijeniti mjesto življenja, točnije promijeniti kuću unutar zajednice Cenacolo. Trenutno u Hrvatskoj postoji šest kuća, od čega ih je većina za momke.

Djevojke su nam pokazale svoju radionicu. Radeći s keramikom, one svakodnevno stvaraju umjetnička djela koja nikoga ne ostavljaju bez komentara. Poruke koje nas podsjećaju na smisao života i važnost nade oslikane su na križevima, magnetima, igračkama za djecu, slikama i ukrasima za kuću. Rad je jedna od glavnih sastavnica boravka u kući, jedan od ključnih dijelova ''škole života''. Rad vraća ravnotežu u svakodnevicu, ali i život, uči nas i okrepljuje. Prikladno, kuća u Varaždinu nosi ime ''Sv. Josip Radnik''.

Sveti Josip poslao je brojne momke u ovu kuću te ih je puno kroz nju prošlo od osnivanja kuće 1996. godine pa sve do danas. Unazad četiri godine ova kuća otvorena je i za djevojke te majke i njihovu djecu. Da ne bi u traganju za Betlehemskom dobrom dušom majke završile u štalici, zajednica u Varaždinu organizira sve što je potrebno majci i djetetu da bi se majka vratila na dobar put, a dijete dobilo odgovarajući odgoj. 'Kad je majka dobro, i dijete je dobro', rečenica je to kojom se vode u ovoj kući. No da bi majka bila dobro, potrebno je proći dugačak put.

Brojni dolaze u zajednicu Cenacolo jer su iskusili ili pali na dno pakla droge. Ovisnost je teški poremećaj, i to poremećaj koji sve više nagriza moderno društvo. Broj ovisnika raste, broj vrsta ovisnosti se proširuje, a dobna granica stvaranja ovisnosti se snižava pa se ovisnost javlja u sve ranijoj dobi. Ovisnost se definira kao duševno i fizičko stanje koje nastaje uslijed utjecaja sredstva ovisnosti na organizam. No može li definicija uhvatiti svu dubinu i svo crnilo ovog poremećaja? Teško.

Beznađe. Usamljenost. Očaj. To su samo neke od neugodnih emocija koje ovisnici doživljavaju. Ovisnost, kako stručnjaci naglašavaju, najčešće nastaje kao posljedica problema. Uslijed nekog nesklada ili manjka u nečijem životu lako može doći do labilnosti. Nakon toga, dovoljno je da se stvori prilika koja će dovoljno odškrinuti vrata da droga uđe i ugasi svjetlo.

Manjak podrške u obitelji i neskladni odnosi čest su problem i potpomogli su put u drogu jedne od stanarki kuće Cenacolo koja je pričala s nama.  U dobi od 14 godina bila joj je ponuđena droga. Iz želje da pokaže važnom i doraslom, zakoračila je na put tame koji je trajao punih deset godina. Osjećaji osamljenosti i neispunjenosti nisu bili dovoljni da potaknu na promjenu. Iako je osjećala da nije sretna, mislila je da joj Gospodin poručuje da nije stvorena za nešto više. Taj osjećaj je nije uspijevao napustiti niti rođenjem kćeri.

Dotakavši dno odlučila je da ga više nikad neće dotaknuti. Znajući da je čeka dugačak uspon, odlučila je odabrati sigurnog zaštitnika, nekog tko je nikad neće napustiti, a uvijek će pokazivati put i obasjavati ga svojom svjetlošću. Utekla se u pomoć  Gospodinu. Odluka je to koju i danas smatra spasom i velikom srećom. Hod po svjetlu doveo ju je do zajednice Cenacolo u Varaždinu.  Naučila je ovdje koja je važnost molitve i komunikacije.

Nas su ovdje naučili da je stanarima ove zajednica komunikacija ključ skladnog zajedničkog življenja. Stalno je prisutna želja da budu tu jedni za drugu i da mogu nekome pružiti oslonac. Čuli smo od nekih i kako su pravo prijateljstvo doživjeli u Cenacolu po prvi put u svom životu. Sve su to pokazatelji kako je ustroj zajednice dovoljno jak da vrati smisao, makar se on činio potpuno izgubljen.

U tome leži snaga ove zajednice – u zajedništvu koje se stvara između ljudi i Boga te između ljudi međusobno. Mrak može obuzeti osobu, učiniti da se izlaz čini nemoguć, stvoriti iluziju da je mrak sve što postoji. Ali dovoljan je znak nade da se tama rasprši i raspline. Na početku je riječ o jednoj zraci svjetla, ali na kraju cijeli put može biti obasjan svjetlošću.

Neki nisu upali u potpunu tamu, ali izmaglica koja se nakupila u njihovom životu bila je dovoljan poticaj da uđu u zajednicu. Stanka nam je pokazala kako je kuća otvorena za sve, a ne samo za bivše ovisnike. Nakon što joj je brat ukazao na manjkavosti njene sreće, odlučila je isprobati kako bi bilo 30 dana živjeti u zajedništvu. Usprkos nekim početnim teškoćama, ''škola života'' joj je pokazala što joj nedostaje u životu te je tako odlučila provesti još tri mjeseca u kući. Danas, tri godine kasnije, sretna je sa svojim životom u kući Cenacolo. Bila je u Francuskoj i u Italiji, ali trenutno u Varaždinu živi život u kući kao ''teta u vrtiću'' te brine za djecu nekih majki u kući. To je obaveza koja je ispunjava i usrećuje, vraća joj smisao.

Smisao je poruka koja je ispreplela sve trenutke našeg boravka u Varaždinu. Jedno od najstarijih filozofskih pitanja ujedno je i ono na koje vječito pokušavamo dati odgovor. Neki razmišljaju o tom pitanju tek usputno, kad osjete potrebu, dok neki žive sigurni u vjeri da je Bog njihov smisao. To pitanje posebice dobiva na važnosti kad se smisao naruši. U okružju droge ili nekog drugog problema, mijenja se slika ljudi o njima samima i njhovim stavovima. Smisao tada može postati neodgovoreno pitanje s više od jednog upitnika, a može postati i plač ili krik.

Sestra Elvira prepoznala je tu potrebu u mnogima: mladima, razočaranima, ovisnicima, neovisnicima, neispunjenima. Ona je pokrenula kuću koja daje jednostavan odgovor na krik očajnih i potrebitih. Jednostavan, obiteljski način života u kojem se nanovo otkrivaju rad, iskreno prijateljstvo i vjera u Gospodina. Vjeruju kako kršćanski život u sebi sadrži svu puninu koja je potrebna da se nadvladaju ljudski nemiri.

Ljubav. Milost. Pogled. Nakon svega nekoliko sati provedenih u zajednici, osjećamo kako se u nama stvorio trag koji će se teško moći izbrisati. Sigurnost i toplina Božjeg naručja naša su sigurnost i naša utjeha. Lekcija je to koju smo obnovili tijekom posjeta ovoj zajednici, ujedno i najvažnija lekcija cijelog puta. Podsjetile su nas na to naše domaćice, sretne u radu i skromne u razgovoru.

Bezgranična je milost Gospodinova. Bilo da čovjek malo pogriješi, bilo da ga obuzmu problemi, uvijek znamo da će nam milosrdno lice Gospodinovo pružiti svu ljubav koja nam je potrebna.  Mislili smo da posjećujemo samo zajednicu, ali posjetili smo mnogo više. Skromni ljudi zajednice Cenacolo primili su nas u svoj dom i dali nam da pogledamo njihove živote. Posjetili smo njihov dom, njihovu svakodnevicu, ali posjetili smo i sebe same.

 

Da biste komentirali, prijavite se.