Život je dar koji nije u mojoj ruci

Cijela priča oko smrti se zapetljala na samom početku ljudske povijesti. Bog je u čovjeka udahnuo svoj Duh i tako ga oživio. Uz život, Bog mu darovao i uputstva za korištenje: „da nisi jeo sa ovoga stabla jer ćeš umrijeti“. Svrha zabrane je bila usmjeriti čovjeka na njegov izvor, na Boga koji mu je darovao život. U trenutku kad je čovjek odlučio prekinuti dotok vode života, iskusio je što znači samoća, golotinja i smrt.
Autor: Ana Marija Marković/Laudato Photo: Arhiva četvrtak, 17. listopada 2013. u 18:54

Cijela priča oko smrti se zapetljala na samom početku ljudske povijesti.  Bog je u čovjeka udahnuo svoj Duh i tako ga oživio. Uz život, Bog mu darovao i uputstva za korištenje: „da nisi jeo sa ovoga stabla jer ćeš umrijeti“. Svrha zabrane je bila usmjeriti čovjeka na njegov izvor, na  Boga koji mu je darovao život. U trenutku kad je čovjek odlučio prekinuti dotok vode života, iskusio je što znači samoća, golotinja i smrt.

Svaka ljudska osoba u nekom trenutku svog života shvaća da je on krhko i nestalno dobro. Smrt, neprijateljska sila, koja proturječi želji za životom. Grozimo se svake situacije koja nas na nju podsjeća. Naš iskonski strah od smrti je povezan sa strahom od nepostojanja. Nitko se ne želi pretvoriti u ništavilo. Ta činjenica se ocrtava u svakodnevnim situacijama: strah od otkaza, tjeskoba zbog novca, spontano traženje drugog krivca za nešto što nismo učinili a trebali smo ili jesmo učinili a nismo trebali, želja za priznanjem drugih... sve je povezano sa strahom od ne postojanja. Ukoliko razmislimo o svakodnevnim situacijama otkrit ćemo da se svaki dan borimo protiv tog straha, na svim razinama. Od prirodne smrti, do strahova od drugih ljudi, njihovih mišljenja, postupaka ili situacija u kojima bi mogli biti povrijeđeni. Duboki uzrok naše jeze pred smrću u svim njenim oblicima krije se u činjenici da Bog čovjeka nije stvorio za smrt. On je čovjeka stvorio za neraspadljivost, a smrt je ušla u svijet tek đavlovom zavišću - kako kaže knjiga Mudrosti. Dakle, smrt je znak da smo lišeni tog nam najdražeg dobra. Grčevita želja za posjedovanjem života, čovjeka dovodi u stanje tjeskobnog straha, jer pomisao da mi srce sljedeći trenutak može prestati kucati ili da će mi puknuti žilica u mozgu, nije uopće privlačna. S druge strane, prihvaćanje činjenice da je život dar koji nije u mojoj ruci, izvor je neizmjerne radosti. Prihvatiti radosno činjenicu da je život nezasluženi dar moguće je samo u koliko prihvatimo da nismo apsolutni vladari svoga života. Mnoge sobe „imaju ono nešto“, imaju radost jer su suočene sa bolešću, siromaštvom ili nekom drugom teškom situacijom shvatile činjenicu koja nam je svima pred nosom: ne posjedujemo eliksir života. Uronjeni smo u sjenu smrti. Ona je sastavi dio naše povijesti.

Na našu veliku sreću unatoč svim nepodopštinama na koje smo bili spremni od prvih dana svoga postojanja, ljubav Božja nije odustala od nas. Da bi nas izbavio iz vlasti smrti, Krist - Bog, postao je čovjekom, od krvi i mesa: spava, jede, pije, hoda po vjenčanjima i večerama, a u trenutku približavanja smrti, boji se: „Duša mi je na smrt žalosna...Oče moj neka me mimoiđe ova čaša“. Jednak nam je u svemu osim u grijehu, On nije izabrao autonomiju, kao Adam, izabrao je poslušnost svome Ocu.

Iako Pilat na njemu nije našao krivice, pristao je da njegova smrt bude izvedena u skladu sa Zakonom. „On  „rođen pod Zakonom“ uzeo je obličje „grešnog tijela“ i zato je bio solidaran sa svojim narodom i svekolikim ljudskim rodom. Tako da kazna što ju je ljudski grijeh zaslužio morade pasti nanj.“ – objašnjava rječnik Biblijske teologije.

Umro je za nas, pomirivši nas s Bogom svojom  smrću i uskrsnućem. U Podzemlje je ušao kao gospodar koji će iz njega izaći kad bude htio, jer „ima ključeve Smrti i Podzemlja“ .  Smrt je nad njim izgubila svaku vlast, a onaj koji je imao moć smrti, đavao, postao je nemoćan. Od tog trenutka izmijenio se odnos ljudi i smrti; jer Krist pobjednik obasjava čovjeka koji se skriva od trenutka kad je postao svjestan svoje golotinje. Kakol ijepo objašnjava Benedikt XVI.: „Budući da Krist ne ide putem moći, nego putem ljubavi, može sići do ponora Adamove laži, do ponora smrti i tako ispraviti istinu, dati život. Tako Krist postaje novi Adam s kojim čovještvo iznova počinje. Njegove su ispružene ruke otvoreni odnos koji je u svakom trenutku otvoren za nas. Križ, mjesto njegove poslušnosti, postaje istinsko drvo života. Krist postaje protuslika zmije… s ovog drveta ne dolazi riječ zavođenja, nego riječ spašavajuće ljubavi, riječ poslušnosti u kojoj je sam Bog postao poslušan i tako nama nudi prostor slobode. Križ je drvo života kojemu smo ponovno zadobili pristup.“

Izvori:
Joseph Ratzinger: U početku stvori Bog
Rječnik biblijske teologije

Da biste komentirali, prijavite se.