Zašto istina rađa mržnju?

Čovječanstvo, kako nekada, tako i danas, u nekim svojim komponentama diže glas protiv sebe. Čovjek juriša na bojnom polju prirodnosti i buni se protiv onog izvornog u sebi, te na taj način grmi protiv života i zvekeće oružjem egoizma opet protiv samoga sebe.
Autor: fra Mate Bašić/Laduato Photo: www.fanpop.com četvrtak, 20. srpnja 2017. u 16:26
Egoizam ga kao temeljno načelo individualnoga života potpuno prožima i usmjerava. Na taj način taj isti čovjek postaje živa sila egoizma koja se u svemu suprotstavlja drugoj živoj sili, sili rasvjetljenja. Tome je tako, jer ta druga živa sila, suprotna egoizmu, zapravo je Istina, koja obuzima čovjekovo biće i po svojoj vlastitoj moći izbavlja čovjeka od svoga lažnog samopotvrđivanja, a zove se ljubav.

Ona je stvarna pobjednica egoizma i svakog oblika hedonizma, a ne neka braniteljica mislećih osobnih stavova i prava, a još manje argument, ili pak definicija kojom se želi opravdati neopravdajuće ili omogućiti nemoguće. Ta ljubav nikada ne glorificira egoizam, već suprotno tome isti taj egoizam žrtvuje i dokida. Stoga, je krivo u ljubavi tražiti opravdanje za egoizam ili hedonizam, kao i za svaki drugi izam, jer ljubav svaki takav izam u potpunosti fagocitira, odnosno proždire.

Osim toga, ljubav nikada nije bila, niti će biti, sredstvo ili oruđe povijesnih ciljeva. Ona je dobro samo po sebi i ima bezuvjetnu vrijednost i snagu, te nije podložna osobnom stavu ni bilo kojem subjektivnom mišljenju, pa čak ni egzaktnom znanstvenom mišljenju, koliko god on bio objektivan i provjerljiv. No, danas, mnogi zagovaraju pravo na ljubav, te istovremeno tu istu ljubav u svim smjerovima nabacuju, izokreću, formuliraju i oblikuju, s ciljem da je postave u neki položaj njima odgovarajući. Ali, je li to moguće s Ljubavlju? Može li se Ljubav izokretati, naguravati, oblikovati? Može li se Ljubavlju manipulirati i promatrati je kroz prizmu vlastite unutarnje raskoljenosti, kao objekt koji zbog svoje ljubežljivosti opravdava svako subjektivno mišljenje?

Ljubav nije podložna subjektivnom tumačenju, jer tada ne bi bila Ljubav, već samo neke ljubavi koje svoju težinu i snagu traže pod krinkom imena Ljubavi. Ljubav nije vlastitost ni partikularnost, već prije svega općenitost. Ona nije djeljiva, već je cjelovita. Nije množina nego jednina. Nije pomična, već je izuzetno fiksna i stabilna. Prema tome, svako korištenje mnogih i različitih ljubavi kao argument opravdanja svoga subjektivnog, najčešće po nagonu oblikovanog mišljenja, nije argumentiranje Ljubavlju, već iskorištavanje imena Ljubavi, pa tako i Istine, ne bi li se opravdali vlastiti čini. Te ljubavi nisu ona Ljubav o kojoj Augustin govori: Ljubi i čini što hoćeš, jer ta Augustinova Ljubav, nije ljubav koja traži svoje, već je ljubav koja sebe žrtvuje, ljubav koja sebe daje, ljubav koja poništava egoizam, te zato i može činiti što hoće.

Sve ove druge ljubavi koje nose samo nominalnu vrijednost Ljubavi a nisu Ljubav, u svojoj su biti samo proklamacija ljubavi, što je po sebi jednako kao da kaljužu proglasimo pitkom vodom. Zbog postojeće nagonske mrene kao posljedice evolucijskog procesa, oči spoznaje takvih mislitelja, donose zaključke uz pomoć nagonskom mrenom ograničenog spoznajnog aparata, te onda ravan štap uronjen u vodu proglašuju iskrivljenim jer ostaju samo na informaciji obrađenoj na razini tek nagonsko - praktično - organskog intelekta, koji kao takav neminovno blokira svaku istinsku racionalnu obradu podataka, te takvog mislitelja zatvara u mračnu prostoriju vlastitih ljubavi, kako do njega ne bi doprlo svjetlo istinske Ljubavi.

Ima, također, i onih koji pokušavaju Bogom, koji jest Ljubav, opravdati i potvrditi svoje mišljenje. Čak se spuštaju na takvu razinu da potvrdu svoje ljubavi kao erosa, traže u Ljubavi koja je agape. Takvi svoje iskrivljenje slike stvarnosti, žele opravdati Objavom u Svetom pismu, te tada izvlače kao slamčice iz te trske - kanona Biblije -  određenu količinu riječi misleći da je biblijski kanon egzaktni priručnik ili sveznadar, koji u sebi nosi odgovor i opravdanje za svako naše, a ponajčešće za ono nagonom provocirano mišljenje. Isti takvi tražitelji "pravde" zaboravljaju da je baš ta Riječ suprotna od onoga kakvom je oni smatraju jer sam Nadahnitelj te Riječi svima nama govori da Riječ nije odgovor ni neko opravdanje subjektivnog mišljenja, već je ona oštrija od svakog dvosjekla mača.

Na jednak način pokušavaju istine predstaviti kao Istinu, ali istovremeno miču s uma konstataciju da Istina nisu istine, već je Istina osoba transcendencije nepodložna imanenciji, iako dohvatljiva i inteligibilna imanentnom, ali uvijek fiksna, sebi svojstvena i organski cjelovita, te takva imanentnom umu dohvatljiva ali ne i potpuno shvatljiva. Istina ne ovisi o partikularnim mišljenjima koje svatko na svoj način proziva istinama. Ona je metar koji mjeri i verificira sve istine, jer je konstantna i ne ovisi o istinama, već isitne ovise o Njoj.

Istina razotkriva istine, iste razgolićuje, te na taj način pokazuje da nije Istina sve ono zaogrnuto plaštem imena Istine, što čovjek po svojoj sposobnosti i intelektualnoj moći usmjerenoj na opravdanje i verificiranje svoga ega, često iskrivljuje oblikujući u svojoj manufakturi subjektivnog mišljenja, nepodložna stvarnosti, različite maske istine kojima prikriva lice laži. Tada nije ni čudo da Istina o naravnom, o obitelji rađa mržnju. Na pitanje: Zašto Istina rađa mržnju? Aurelije Augustin je davno odgovorio napisavši: Samo zato što se istina tako ljubi da svi koji ljube nešto drugo žele da je istina ono što ljube, i kako ne žele biti prevareni, ne žele ni da im se dokaže da su na krivom putu. Stoga mrze Istinu zbog one stvari koju ljube kao istinu. Ljube istinu kad im svijetli, a mrze je kad ih osuđuje. Budući da ne žele biti varani a varati hoće, ljube je kad sebe otkriva, a mrze je kad njih otkriva. Zato će im ona naplatiti tako da će one koje oni ne žele da im ona prokaže prokazati i protiv njihove volje, a njima će sama ostati skrivena.

Takvo je, da, takvo, upravo takvo ljudsko srce, tako zaslijepljeno i tromo, sramotno i nedostojno, pa hoće da ostane skriveno. No upravo mu se obratno događa: ne ostaje skriveno Istini, a njemu Istina ostaje skrivena. Zbog toga i istina o prirodnim odnosima i sklonostima čovjeka koji je stvoren kao muško i žensko, kao muž i žena, kao otac i majka rađa mržnju.

fra Mate Bašić



 
Da biste komentirali, prijavite se.
Marko Petričević - 1.2.2015. 14:51:07 Prijavi abuse
Crkvi izgleda nije stran način da Božju ljubav pokuša pobliže opisati upotrebljavajući stvarnost zaručničke ljubavi, kao što takvu sliku, želeći nam približiti čini se neizrecivu stvarnost, znaju upotrebljavati i mistici Crkve. Sjetimo se Pjesme nad pjesmama, svete knjige kršćanstva; u Novom zavjetu Krist sam sebe naziva zaručnikom (Mt 9,15; 25,1 sl; Lk 3,35). Njemu Otac priprema svadbu: Mt 22,2. Crkva je zaručnica (Iv 3,29; 2 Kor 11,2; 5,25-33; Otk 21,9) koja se sprema na svadbu (Otk 19,9) i čezne za svojim Zaručnikom (Otk 22,17).

Nije li primjerenije radovati se do klicanja uzvišenom dostojanstvu Božjeg dara zaručničke ljubavi, koju i Crkva shvaća kao veliko blago, te eto čak slikom takve ljubavi i približava vjernicima svetu i bezgraničnu Božju ljubav, radovati se tolikoj sličnosti našeg bića Božjem ("Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božiju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: ‚Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite' Post:1, 27-28“), zar nije dakle bolje tako sveto i radosno živjeti, nego se gubiti u obrani krivovjerja koji se očituje u izričajima poput: „Eros je ljubav mizernog bića“, te time samo doprinositi produbljenju krize modernog doba koja se očituje i u egoističnom cijepanju prirodnog jedinstva erosa i sexusa na jednoj strani, te mučnom i tmurnom promoviranju caritasa bez ljubavi na drugoj.

Zaručnička ljubav je čista, uzvišena, te duboko i tjelesna, i u darivanju i u primanju, i u sreći i u boli. „Ja, N.N., uzimam tebe N.N. za svoju ženu (za svoga muža) i obećavam ti vjernost u dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti. Ljubit ću te i poštovati u sve dane života svoga.”

Marko Petričević - 1.2.2015. 13:50:11 Prijavi abuse
Slično sv. Tomi Akvinkom govori i sv. Franjo Saleški, također crkveni naučitelj. Objašnjavajući zašto je svoj poznati traktat o Božjoj ljubavi (Teotim) nazvao upravo „Traité de l'amour de Dieu“, gdje se u naslovu nalazi ni manje ni više već riječ „amour“ (amor, eros): “Le nom de l'amour, comme plus excellent, a ete justement donne a la charité, S punim pravom je ime amor kao najodličnije ime dano Božjoj ljubavi, caritasu”.

Marko Petričević - 1.2.2015. 13:50:08 Prijavi abuse
Slično sv. Tomi Akvinkom govori i sv. Franjo Saleški, također crkveni naučitelj. Objašnjavajući zašto je svoj poznati traktat o Božjoj ljubavi (Teotim) nazvao upravo „Traité de l'amour de Dieu“, gdje se u naslovu nalazi ni manje ni više već riječ „amour“ (amor, eros): “Le nom de l'amour, comme plus excellent, a ete justement donne a la charité, S punim pravom je ime amor kao najodličnije ime dano Božjoj ljubavi, caritasu”.

Marko Petričević - 31.1.2015. 23:07:45 Prijavi abuse
Toma Akvinski: "Divinius est amor quam dilectio." (Summa theologica, I,II,26,3 ad 4)