Živi, ali ne ona, već živi Krist u njoj

Grijeh u duši pakao je već ovdje na zemlji – a samo Bog može osloboditi.
Autor: Anja Novak/Laudato/M.P. Photo: pixabay.com ponedjeljak, 13. lipnja 2016. u 10:41

Ušla je tiho u kuću farizeja, koji opterećen svojim predrasudama baci na nju prijeziran pogled. Na glas kaže Isusu što bi trebao napraviti, što se inače s takvima radi – s grešnima. Ušla je ona sasvim potiho, bez glasa, u tišini sjela do nogu, blizu skuta svete haljine. Znala je – nema što izgubiti. Riječi osude parale su prostoriju, a u njoj tišina koja vapije da bude oslobođena, da bude razriješena. Poput pjesnika dubokih čežnja, poput čovjeka kojega je pritisnula sva bol vlastitih pogrešaka – nema kamo. Dolazi Njemu.

Svatko od nas bio je i na jednoj i na drugoj strani. Strani onih ''pravednih'' koji kamenuju one grešne – koji griješe drugačije od njih. Ali, češće, svakodnevno na strani onih koji se koprcaju u dnu svojega grijeha.

Isusova logika – ponovno iznenađenje za sve: 'Oprošteno joj je mnogo, jer je mnogo ljubila'. Ali, kako pitaju se svi oni ''pravedni''? Čovjek koji je izgrizen grijehom poznaje svoju bol i nemoć. Nema više kamo. I kao da sve tjeskobe, svi strahovi i promašaji nisu dovoljni – još su tu i prijezirni pogledi koji pravdu tjeraju – kamenovanjem.

Grijeh u duši pakao je već ovdje na zemlji – a samo Bog može osloboditi. Znala je to i ona. Da će težine njezinih besmisla biti izliječene, da će pakao njezine udaljenosti biti stišan, da će tjeskobe njezinih dana biti zbačene… Znala je i u dubini je duše primila dar oproštenja. Rekao joj je: Idi! Živi! Budi dobro! Budi blagoslov! Jer si spoznala da nije grijeh problem, već je problema kada se praviš kao da grijeha nemaš. Jer znaš da ću sve oprostiti ako mi dođeš i dozvoliš mi da te u tvojim tišinama ljubim. Onakvu kakva jesi. Stvorena na sliku Božju. Blagoslovljenu. Strpljivu.

I spuštena milost iz Božjih visina uskrisila je dušu umornu – vratila život i nadu. Oprošteno joj je mnogo jer je mnogo ljubila. Jer je vjerovala, jer je dozvolila priznati se grešnom i sjesti do nogu onoga koji joj se daje. I nije važno kako je izgledala, kako se kretala i gdje je živjela. Bitno je – spoznala je da je ljubljena i da joj je u toj ljubavi živjeti. I živi sada ona. Živi, ali ne ona, već živi Krist u njoj. Onaj do čijih je nogu sjedila i u njemu prepoznala Pomazanika i Otkupitelja.

Kao kad kiša blagoslovi zemlju, prva jutarnja rosa poškropi svijet, kao kad sunce obasja dane okovane dugotrajnim oblacima. Tako ti Gospodine, kada oprostiš! Novi smo ljudi! Milost iz visina oslobađa pakao grijeha koji okuje naša lica i živote. Daj nam milost i dar da se uvijek mognemo realno priznati grešnima pred tobom i predati ti svoje grijehe. Što više njih, da bi ti mogao što više mjesta u nama zauzeti i ljubiti. Živjeti, živjeti u nama!

 

Da biste komentirali, prijavite se.