Mjera i cijena života

Neposredno prije Uskrsa ove godine razgovarao sam s jednim čovjekom koji mi je povjerio da je prevario svoju ženu ali da ipak misli da to nije pravi grijeh jer „nije nikoga zapravo povrijedio - on i ljubavnica u to su ušli dobrovoljno a žena i tako nije saznala“. Prvo sam ostao zapanjen nad tolikom količinom egoizma a zatim sam ga jednostavno zapitao: „Jeste li svjesni koliko je egoistično to što ste rekli!?“ Njegov oboren pogled sve je rekao…
Autor: o. Antun Volenik, SJ Photo: Josip Ninković/Laudato srijeda, 29. travnja 2015. u 18:13

S jedne strane ostajem zapanjen koliko su ljudi, koji će se rado nazvati vjernicima, daleko spremni ići kada žele opravdati svoje egoistične i djetinje postupke i razmišljanja dok s druge strane postoji ona druga krajnost kada rigidnost i praznovjerje zamjenjuje odraslu vjeru. Dovoljno je pogledati zadnji primjer takozvane vidjelice Marija od Božjeg Milosrđa. Viđala je svašta od Presvetog Trojstva preko Isusa sama do Blažene Djevice Marije. Sada, kada su joj irske novine Irish Mail on Sunday (uz mnoge dokaze od ranije) otkrile pravi identitet i prokazale kao prevaranticu, ona je tek propala poslovna žena Mary Carberry koja je morala ugasiti svoju web i Facebook stranicu koju je pratilo više od 400.000 naivnih ljudi od kojih mnogi u Hrvatskoj. Oni su se napajali „božanskim istinama“ poput one o papi Franji kao lažnom proroku koji je naslijedio „zadnjeg pravog papu Benedikta XVI.“

Pred nama je još jedna svetkovina Duhova – rođendan Crkve i spomen naše osobne punoljetnosti kao kršćana-katolika. Gornji primjeri pokazuju koliko je zaista dug put do te punoljetnosti. Tako je lako djetinjasto prepusti odgovornost nekomu drugom i a tako teško konačno uvrstiti Boga i njegovu volju u vrh mojih prioriteta i početi mijenjati sebe. Izgrađivanje svoga stava koji se ne oslanja samo na ono što je pop/pratar/dumo/velečasni/pater (i kako se već „crkveni ljudi“ u različitim našim krajevima ne nazivaju) koje treba biti naslonjeno na Bibliju, tradiciju, učiteljstvo ali i ono što je danas potreba Crkve (osobito moje lokalne Crkve sa njezinim specifičnim problemima) ide tako teško kod mnogih „dobrih“ vjernika. I opet, ova dugačka rečenica koju sam, kao pravi profesor pastorala, učeno napisao a vjerojatno je mnogima poprilično nerazumljiva, prazna je bez doživljavaj i sadržaja vjere – našeg uskrslog Gospodina.

Blagdan Duhova upravo je to – kada nam se desi Uskrs vjere, kad povežemo svoj odrasli život sa svime što on donosi sa vjerom koju razumijemo i srcem i razumom. Duhovi su još nešto - zajedništvo u molitvi (koje ne isključuje slabosti, rasprave i sumnje) donosi nam snagu Duha uskrslog Gospodina kojeg više ne vidimo tjelesnim očima ali osjetimo u vjeri Crkve a to znači i u vlastitoj vjeri kao člana te iste Crkve. I ne čudite se ovim slabostima, raspravama i sumnjama – sjetimo se slaboga Petra i njegova „ne poznam tog čovjeka“; sumnje nevjernoga Tome; rasprave oko nasljedovanja židovskog zakona i Pavlovih riječi „u lice mu se suprotstavih“ Petru (nije mu govorio iza leđa, zapazimo to!).

Okupljeni u molitvi to znači svi – i ova zemaljska, vojujuća Crkva i ona proslavljena, sveta Crkva na nebu (okruženi tolikim oblakom svjedoka, veli poslanica Hebrejima) kao i ona trpeća Crkva koja prolazi svoje čišćenje u čistilištu. Kada tako molimo onda nećemo morati „žicati“ svece kako to obično činimo na način kako to veli ona šala (u kojoj uvijek ima malo istine): „Srce Isusovo izmoli mi kod svetog Ante to i to uslišanje) već će nam sveci biti ravnopravni sudrugovi i susestre u klanjanju i molitvi našem Trojedinomu Bogu jedinom izvoru dobra i milosti.
 

Je suis Garissa
 

Naravno, svijet u kojemu živimo iskušenje je samo po sebi za našu vjeru i odnos s Gospodinom. Odrasli, zreli kršćanin ne živi svoju vjeru samo za sebe niti samo u zajednici svojih istomišljenika, on i ona žive ju u zajednici ljudi između kojih žive svoju svakodnevicu, žive ju u cjelokupnom društvu. A to društvo je i danas i „svijet“, a to znači bazne neprijateljsko prema Kristu i misijsko području kojemu smo pozvani toga Krista navijestiti makar cijena bila (pre)visoka.

U moru različitih i često filtriranih i kopiranih vijesti kojima smo okruženi vjerojatno nismo pravo ni zapazili vijesti o pokolju 147 studenata (uglavnom kršćana) u kenijskom sveučilištu Garissa izvedenog od somalske islamističke skupine al-Šabaab (u prijevodu „Mladi“). Naravno nismo ni očekivali da će netko od „prosvijećenog“ svijeta obući majicu s natpisom „Je suis Garissa“. Poruka je jasna – ako se ne možemo ismijavati s vjerom ignorirajmo ju koliko možemo ili ju iskoristimo za svoje ciljeve. I danas kao i uvijek biti zreo kršćanin nešto je što podrazumijeva cijelu osobu i cijeli život – potencijalno nešto što se mjeri i cijenom života. Zapravo samo takvo kršćanstvo jest i vrijedno života, sve ostalo je prejeftino, možda dovoljno za preživljavanje ali ne i za istinski život u Živome i Uskrslom Gospodinu.
 

Da biste komentirali, prijavite se.