Radost obitelji

Knjižica koju spominjem zove se „Obiteljska zajednica“ i napisao ju je, danas sveti, Ivana Pavao II davne 1981. nakon prve Sinode o obitelji koja je održana 1980., dakle prije 35 godina. I puno i malo no u svakom slučaju to je bio jedan od prijelomnih događaja i dokumenata koji su trasirali sve ono što je Crkva i na općem i na lokalnom planu nastojala činiti za obitelj i s obitelji.
Autor: p. Antun Volenik, SJ/Laudato Photo: mormonchannel.org srijeda, 02. prosinca 2015. u 00:18

Više godina među knjigama u ormaru moje radne sobe nalazila se i jedna, na oko vrlo neugledna knjižica. Mala, siva, sva oblijepljena selotejpom i iznutra cijela izpocrtana, s ponekim „magarećim ušima“ i mrljama od tko zna kakve kave ili čaja…. Dobio sam je, već napola u takvom stanju, od jednog tihog, ali ustrajnog, dugogodišnjeg radnika obiteljskog pastorala, osobito u Zagrebu i okolici, p. Jure Bosančića danas već pokojnog, komu i ovdje želim zahvaliti za njegov ustrajan i tihi rad. Izgled te knjižice svjedočio je koliko je puta bila uzeta u ruke, čitana u traženju odgovora na razna pitanja i nedoumice koji se nalaze pred vjerničkom obitelji današnjice.

Knjižica koju spominjem zove se „Obiteljska zajednica“ i napisao ju je, danas sveti, Ivana Pavao II davne 1981. nakon prve Sinode o obitelji koja je održana 1980., dakle prije 35 godina. I puno i malo no u svakom slučaju to je bio jedan od prijelomnih događaja i dokumenata koji su trasirali sve ono što je Crkva i na općem i na lokalnom planu nastojala činiti za obitelj i s obitelji. Ovdje bi mi trebala barem polovina stranice Glasnika da pobrojim sve važnije dokumente, događaje, svjetske i nacionalne susrete obitelji, savjetovanja, knjige, oblike priprave za brak, savjetovanja, direktorije i ine dokumenta za pastoral obitelji, pokrete i zajednice koji su usmjereni upravo na obitelj i brak… .

Ipak, jedan izraz koji se u svim tim dokumentima redovito spominje, a pojavio se, nekako usputno, u jednom od najvažnijih dokumenata Drugog Vatikanskog koncila, Svjetlo naroda. Dokument, govoreći o snazi djelovanju svih sedam sakramenata pri kraju toga poglavlja govori i o sakramentu ženidbe te daje i sliku obitelji koja je „takoreći, kućna Crkva.“ (LG 11). Prilično sam siguran da crkveni oci nisu bili ni svjesni koliko će se taj izraz kasnije koristiti u svim mogućim kontekstima a još manje da će „kućna Crkva“ ozbiljno pokucati na vrata one velike, hijerarhijske i izazvati ih na jednu pravu, obiteljsku raspravu gdje se, kao u pravoj obitelji, smijemo i možemo različito misliti, posvađati se ali i pomiriti zajednički tražeći odgovore na probleme - za koje uvijek ne moramo imati savršena rješenja – koja se tiču svih članova te male „domaće“ i velike univerzalne obitelji.
 
Milosrđe koje razoružava
 
Spominjem sve ove dokumente i događaje jer se, osobito kroz medije, stječe dojam da se Crkva evo tek sad „sjetila“ raspravljati o obitelji i njezinim problemima – kao što vidimo obitelj i svi njezini problemi već su dugo u fokusu Crkve. Ono što jest novo dobro opisuje umirovljeni belgijski kardinal Godfried Danneels, veteran, koji je bio i na prethodnoj Sinodi 1980.: „Crkva se promijenila. Ranije si šutio ako se nisi slagao. Sada su ljudi mogli govoriti.“. Katolicima koji vole jasna pravila cijela se te rasprava i proces mogu činiti kao unošenje velike nesigurnosti i konfuzije. Pa iako završni dokument nosi znakove kompromisa, završene riječi pape Franje sve su samo ne konfuzne i nejasne. Osim što je podsjetio da su se na Sinodi čuli i slušali glasovi obitelji i glasovi pastira Crkve koji su na svojim plećima donijeli terete, ali i nade, obogaćenje i probleme obitelji svih krajeva svijeta uputio je i sljedeće riječi: „Svima smo posvjedočili da za Crkvu evanđelje ostaje živi izvor vječne novíne, protivno onima koji bi ga htjeli 'okameniti' u mrtvo stijenje za kamenovanje drugih. Otkrita su i ‘zatvorena srca’ koja se često skrivaju iza crkvenoga nauka ili iza dobrih namjera, kako bi zasjeli na Mojsijevu stolicu i sudili, neki put s nadmoću i površno, teške slučajeve i ranjene obitelji.“

Dok ovo budete čitali Crkva će ući u izvanrednu Svetu godinu Božanskoga milosrđa koja započinje na svetkovinu Bezgrešnog začeća, 8. prosinca 2015. i traje do 20. studenoga 2016., na svetkovinu Krista Kralja svega stvorenja. Gotovo je sigurno kako će tijekom te godine papa napisati i novi dokument o obitelji na osnovu rada Sinode. Čuju se glasovi da bi se mogao zvati Radost obitelji na tragu prve papine enciklike Radost evanđelja. Tmurnim oblacima koji se nadvijaju nad obitelj današnjice usprkos.

I što sada? Možda je najbolje pitanje kako doživljavamo vlastitu obitelj – u užoj i široj bez sumnje će se naći neka disfunkcionalnost, skandal, „crna ovca“, neko tko nas više ili manje živcira i smeta. Blago onoj obitelji koja uspije o tome razgovarati, pa i posvađati se – komunicirati – i pokušati naći poštovanja i međusobnog respekta i onima koji smetaju i živciraju jer su, iz ovog ili onog razloga, na sramotu ili su jasno prekršili moralne postavke i obiteljska pravila.

Ipak mnogi će se zapitati: brinući se za te, rubne „crne ovce“ koje često i nije briga za istinski moral i poštovanje dubokih zasada koje su održale kršćansku obitelj do danas ne riskiramo li previše, a da ništa ne dobijemo? Zašto se uopće truditi oko svih tih raspuštenica i raspuštenika, priležnika i priležnica, osobama s prikrivenim homoseksualnim sklonostima koji se još usuđuju nazivati i katolicima te inih javnih i prikrivenih grešnika i grešnica ako su nam samo teret i balast?! Jesmo li zaista još u mogućnosti razbacivati se milosrđem za svakoga i tako miješati kukolj i pšenicu? Konačno briga li uopće našeg malog hrvatskog katoličkog vjernika za sve to?

U pameti su mi još uvijek priprave za brak kada sam govorio tisućama zaručnika koji su prošli kroz tečaje na kojima sam sudjelovao. Sjećam se jednog para, zaručnica je bila u visokoj trudnoći (nimalo rijedak slučaj), a zaručnik me mrko gledao kada sam ga pitao pada li mu napamet neki dokaz kako je Bog pokazao i dokazao svoju ljubav prema njemu. Aludirao sam naravno na dijete koje je na putu. Ljutito mi je odgovorio: „Da ste me pitali što je odvijač ili pila znao bih. Za ovo nemam pojma!“ Nije znala ni ona, a ja sam ih oboje u srcu osudio misleći, evo tipičan par, žele vjenčanje, a žive zajedno, u grijehu, nemaju pojma ni o Bogu ni o sebi. Samo je pitanje kada će se razvesti. Što uopće rade ovdje…

Danas znam što bi im odgovorio i sretan sam zbog toga. Uvjeren sam da ćete ih kroz ovu Godinu milosrđa znati i vi.   

 

Da biste komentirali, prijavite se.