Cijena sretne župe je umiranje sebi!

Razmišljanje svećenika prigodom Božićnog posjeta i blagoslova obitelji, piše vlč. Filip Pavlović, župni vikar u Brdovcu.
Autor: vlč. Filip Pavlović Photo: blog.febc.org petak, 02. siječnja 2015. u 08:59

Danas sam Gospodine poput Abrahama prolazio svojom župom, poput Josipa koji bježi od svoga naroda, iz vlastite zemlje, znajući da tek što sam se zaustavio tek što sam se pomolio moram ići dalje i istovremeno se pitajući je li ovih mojih "pet kruhova i dvije ribe" dovoljno da nahrani mnoštvo? Hoće li i ovaj moj čin poslušnosti uroditi potomstvom "brojnijim od zvijezda na nebu"?

Večeras sam zapalio svijeću za svakog koga sam pohodio za svakog koji je danas bio prepušten osjećaju samoće i žaru ljudske nesigurnosti. Čovjek ne može živjeti samo od anđela u snovima i blještavila jaslica jer bi o njima začas postao ovisan. Čovjek živi od vjere, od žive vjere – učiteljice srdaca.

Vjera oplemenjuje duše kao što se zlato u taljici kuša. Gospodine daj i mojoj župi i meni dar vjere, da spoznamo kad nas sve druge strane iznevjere, u dubini svoje prazne duše čudesno tiho bogatstvo – stvarnu snagu koja se ne sastoji niti u sili niti u sredstvima; niti u ovozemaljskoj mudrosti, niti u čvrstu obrambenu stavu, već u odlučnosti da nastavimo služiti, da nastavimo ljubiti i živjeti u Istini, svjesni koliko su iluzorni sila i oružje i ono za što mislimo da posjedujemo i čime gospodarimo.

Kad ostanemo bez ičega, kad spoznamo svoju temeljnu ljudsku slabost, vjera nam progovori blagu, čudnovatu ali utješnu riječ stvarnosti i radosnu vijest – ti nisi Bog – nisi savršen – i tebi je potreban Spasitelj. Štoviše, taj Spasitelj uistinu i postoji – tu tajnu slavimo ovih dana!
 

Da biste komentirali, prijavite se.