Kršćanin – čovjek konkretne ljubavi

Mi kršćani nismo vođeni mržnjom, niti nas motivira nasilje i sukob, niti nam je cilj podjela, netrpeljivost i isključivost. Kršćanska poruka, ta Radosna vijest istine i ljubavi nas motivira da i u nepovoljnim okolnostima, sada kao i uvijek kroz povijest, trajno tražimo prostor za slobodu i međusobnu toleranciju za živo dijalogiziranje Crkve i društva koje propituje i otkriva uvijek nova područja suradnje posebice u kulturnom i socijalnom djelovanju.
Autor: vlč. Filip Pavlović/Laudato Photo: spiked-online.com petak, 21. srpnja 2017. u 16:11

Svjedoci smo da se kršćanska misao i način življenja sve više osporavaju i odbacuju kao nešto staromodno. U ime prividne tolerancije u sekulariziranome društvu vjeru se odbacuje kao netolerantnu, dok se istovremeno - kako je naglasio i naš zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, u svojoj propovijedi na Bleiburgu prije dvije godine - „u našoj domovini, posebno zadnjih godina, žele oživjeti sukobi i stare ideološke podjele za koje se vjerovalo da su dijelom prevladane; raspiruje se mržnja, nameće se netrpeljivost i isključivost.” Kome je to stalo produbljivati neistine ne bi li se produžio sukob i nasilje iz vremena totalitarizma?

Mi kršćani nismo vođeni mržnjom, niti nas motivira nasilje i sukob, niti nam je cilj podjela, netrpeljivost i isključivost. Kršćanska poruka, ta Radosna vijest istine i ljubavi nas motivira da i u nepovoljnim okolnostima, sada kao i uvijek kroz povijest, trajno tražimo prostor za slobodu i međusobnu toleranciju za živo dijalogiziranje Crkve i društva koje propituje i otkriva uvijek nova područja suradnje posebice u kulturnom i socijalnom djelovanju.

Življenje „Pedesetnice” - dara Duha Svetoga – je to što nas tjera preobražavati sva područja ljudskog življenja – to je poziv i poticaj na stalnu duhovnu preobrazbu, na rast i uspon – to su trajni zadaci – koje kršćani sebi postavljaju kao prijeko potrebnu osnovu ostvarenja onoga najvišeg cilja, kojeg su prvo blaženi papa Pavao VI., a zatim i sveti Ivan Pavao II. tako lijepo nazvali – civilizacija ljubavi!

„Qui habitat in adiutorio Altissimi, in protectione Dei coeli commorabitur (Ps 91,1) - „Prebivati pod zaštitom Višnjega, živjeti s Bogom, u tome leži smjela sigurnost kršćanina... Njemu se približiti stoga znači biti spreman na novo obraćenje i na popravljanje života, biti spreman na pozorno osluškivanje njegovih nadahnuća, svetih želja koje on u našoj duši budi i biti spreman provesti ih u djelo.” (J. Escriva, Susret s Kristom, br. 58)

Danas, kao i u prošlosti, ne možemo zanijekati činjenicu svetosti života mnogih kršćana. Muškaraca i žena koji u samozataji, istinskom odricanju, evanđeoskom služenju, nezapaženo i u skrovitosti, pod djelovanjem milosti daju svoje talente za opće dobro, u radu na kulturnom i sociološkom i svakom drugom polju ljudske djelatnosti. Takav izraz živog svjedočanstva postaje pravim znakom vremena. U tomu se sastoji ono – biti „sol zemlje” i „svjetlo svijeta” jer ne možemo odvojiti ono što vjerujemo od onoga što činimo.

Ipak, društvo u cijelosti, ne ide ovim smjerom! Zbog toga gubimo blagoslov i to nazivamo riječima kao kriza, recesija, sa svim posljedicama koje nose stvarnosti koje ovi termini izražavaju i koje osjećamo iz dana u dan. Čovjek sekularizirane sredine zagubio je trag transcendencije! Vidimo da svi nude nekakve planove izlaska iz krize, recesije i stanja u kojem se nalazimo. No, koji je kršćanski plan, ako takav uopće i postoji? Kršćanski plan za izlazak iz recesije govori da čovjek mora postati slušatelj Božje Riječi, koji je sluša i izvršava, da bi imao čvrste temelje. Mora se otvoriti za susret s Tajnom koja progovara na način šutnje, osoban i potresan način koji osobu mijenja u samom temelju te ju čini sposobnom vjerovati.

Vjera je ta koja prožima cijelo naše biće i koja u nama potiče stvaralaštvo taj plod suradnje s Duhom Svetim po kojem se vidi da smo Božja djeca, stoga je ne možemo samo tako zanemariti i ostaviti po strani. Ona je kvaliteta koja oplemenjuje čovjeka vjernika i po njemu sva područja ljudskog življenja i stvaralaštva. Svetost – to je kršćanski odgovor na stenjajuću stvarnost recesije. Posvećivanje svjetovnog društva i ukalemljenje kršćanskog duhovnog iskustva na društveni život kojemu je jedini put – put služenja u ljubavi – a jedino sredstvo – kršćanin koji služeći ljubi - je način kako bi svetost mogla poprimiti šire društvene razmjere i svoj kulturni izraz u vremenu u kojem živimo.

Kršćanin mora postati svjedokom ovomu vremenu, živeći svoju vjeru autentično, makar to značilo diskreditaciju i progon. Svjesni situacije koja vlada u društvu, gdje se solidarnost i konkretna ljubav više smatraju manama negoli vrlinama, kršćani su pozvani da budu ljudi konkretne ljubavi i da ljubeći stvaraju novu civilizaciju i društvo kojemu će temelj biti međusobna ljubav i solidarnost ljudi koji ju čine.


 

Da biste komentirali, prijavite se.