Crkva i moderne izbjeglice

Kada smo tek prije mjesec ili dva čitali o 300 000 izbjeglica i migranata koji su uspjeli preći Sredozemlje (od kojih je barem još 2 500 poginulo na tome putu) za nas u Hrvatskoj to su uglavnom bile, istina tuže, ali tek brojke i problemi koji se nas zapravo ne tiču.
Autor: p. Antun Volenik, SJ/Laudato Photo: washingtonpost.com četvrtak, 29. listopada 2015. u 15:17

No kada je, u nepuna četiri tjedna izbjegličke krize, premašena brojka od 100 000 migranata koji su uglavnom iz Sirije, Afganistana i Iraka, ušli u Hrvatsku, na putu prema „obećanoj zemlji“ Njemačkoj postali smo zatečeni novom „seobom naroda“ i našom ulogom u svemu tome. Da li našu savjest dovoljno opravdava uzvik „stop islamizaciji Europe“ odnosno neizgovoreni moto – želimo mirno izumrijeti u svojoj domovini (jer ne zaboravimo nestajemo po stopi od 12-16 000 na godinu) i na svom kontinentu pa tek tada vi drugi dođite.

Zbunjeni i nesigurni u vlastitim problemima ali i vlastitom egoizmu i želji za nekim vlastitim boljim životom često imamo osjećaj krivice dirnuti osobnim pričama i tužnim slikama kojim se bave naši i svjetski mediji. Konačno, kao vjernici, iako bolno doživljavamo potpuno istrebljenje kršćana u zemljama iz kojih većina izbjeglica dolazi, ipak u njima vidimo čovjeka koji je zakucao na naša vrata i osjećamo potrebu i poziv pomoći.

Razliku između prognanika, ljudi koji pod prijetnjom napuštaju svoje domove i odlaze u drugi dio svoje zemlje s namjerom da se što je moguće prije vrate (u svijetu ih je preko 38 milijuna), i izbjeglica koji dolaze iz druge zemlje i koji se u pravilu tamo ne vraćaju (njih broj je otprilike 19 miliona) naučili smo u ratovima na našim prostorima. I jedni i drugi potrebni su ljudske pomoći svake vrste te ih, barem formalno u statusu izbjeglice štiti i međunarodno pravo.  Konačno tu su i migranti koji nisu direktno, životno ugroženi ali kreći tjerani ekonomskim, obiteljskim ili nekim drugim razlozima.

Mi smo suočeni s valovima izbjeglica i migranata koji su krenuli ka zapadnoj Europi i tamo žele ostati. Uz sve one velike i poznate organizacije koje se bave izbjeglicama i migrantima poput UNHCR-a ili Crkvenog križa postoji puno manjih organizacija i inicijativa gdje mnogi koji unatoč svim brojkama, predrasudama i nesigurnostima u tom mnoštvu vide osobu kojoj treba pomoći rade i djeluju na različite na čine. Među njima su i one katoličkog (istina često skrivenog) predznaka ili nadahnuća.
 
Bankar i menadžer koji brine o izbjeglicama
 
Migracije su kompleksan i složen proces koji uvijek biva pokrenut neimaštinom i siromaštvom. Najbolji odgovor na izazov migracije je u pomoći razvoju i razvitku tamo gdje migracije i nastaju. Još 2006. tadašnji glavni tajnik ujedinjenih naroda Kofi Annan obratio se gospodinu Peteru Sutherlandu te mu ponudio mjesto posebnog predstavnika UN za internacionalne migracije (taj svoj posao radi neprofitno).

Gospodin Sutherland nije izabran slučajno – bio je član Europske komisije, generalni direktor GATT-a (prethodnice Svjetske trgovinske organizacije) ne-izvršni direktot BP, a sada je ne-izvršni predsjednik uprave banke Goldman Sachs International (mnogi će reći banke svih banaka – poznavati ovu banku zapravo znači poznavati javni i skriveni bankarski sektor i njegovu moć). Sve to za nas i ne bilo tako interesantno da ga baš ove godine papa Franjo i tim kardinala i laika nije pozvao za predsjednika Međunarodne katoličke komisije za migracije (ICMC) neslužbenog vrhovnog papinskog tijela zaduženog za pomoć i koordinaciju rada sa izbjeglicama i migrantima.  S ovim irskim katolikom, menadžerom i bankarom završit ću i ovu mini seriju članka o najmoćnijim bankama i bankarima koji otkrivaju da milijarde nisu dovoljne za biti čovjek i da Bog i ovdje zna pisati po krivim crtama.

Organizacija kojoj je g. Sutherland na čelu nastala je još 1951. kao odgovor na velika migracijska kretanja nakon drugog svjetskog rata i stvaranja dvaju blokova u Europi koja su uzrokovala valove izbjeglica (s područja Hrvatske to su bili Esuli, Volksdeutscheri te hrvatska politička emigracija). Središte ICMC-a danas je u Genevi gdje su smještene i druge velike organizacije koje se brinu o problemu migranata i izbjeglica te s jedne strane pomaže i koordinira rad drugih katoličkih organizacija toga tipa dok je s druge strane njihova otvorena vrata prema velikim, svjetskim organizacijama poput UNHCER-a. Prisutan je i na terenu, tamo gdje je problem izbjeglica i najaktualniji, u zemljama kao što su Grčka, Libanon, Jordan, Sirija i Pakistan. Svaka ovakva organizacija vrlo je novčano transparentna a proračun ICMC-a za 2012. iznosi ne 24 miliona dolara od čega je 86 posto potrošeno za različite konkretne projekte.

Od ovdje spomenutih različitih katoličkih organizacija koje su direktno usmjerene na pomoć izbjeglicama i migrantima ovdje bih samo kratko spomenuo jednu od njih. Radi se o Isusovačkoj službi za izbjeglice (JRS) koja je već dugo godina prisutna u Hrvatskoj. Budući da će Glasnik, zacijelo, šire predstaviti njihov rad, evo samo nekoliko glavnih podataka i odrednica. Osnovana u Rimu 1980. na inicijativu karizmatičnog isusovačkog generala Pedra Arrupea ova organizacija danas je prisutna u pedesetak zemalja pomažući na godišnjoj razini i do milijun ljudi kroz različite konkretne projekte pomoći.

Pod službenim nazivom Isusovačka služba za izbjeglice jugoistočne Europe sa sjedištem u Zagrebu ova je organizacija prisutna u Hrvatskoj od 1993. s misijom „pratiti, služiti i zagovarati prava u ime izbjeglica i drugih nasilno raseljenih osoba". Kao dio isusovačke tradicije, JRS temelji svoje djelovanje na evanđeoskim vrijednostima nade, pravde, ljudskog dostojanstva i ljubavi, kao i na poštivanju drugih kultura i njihovih vrijednosti. Brojni su načini pomoći i osobito volontiranja možete vidjeti na sljedećim stranicama: http://www.vcz.hr/partneri/organizatori-volontiranja/organizator-1242/ te http://www.jrs.hr/.


 

Da biste komentirali, prijavite se.