Jesu li se usudili?

Ovaj članak pišem o misi večere Gospodnje, ustanovi Euharistije i spomenu uspostave svećeničkog reda. Zapravo, povod je onaj specifikum, posebnost vezana samo za tu misu – obred pranja nogu te promjenu i pojašnjenje na koju se papa Franjo odvažio, prvo dijelom, a onda i službeno, kroz pismo upućeno Kongregaciji za bogoštovlje i disciplinu sakramenata.
Autor: p. Antun Volenik, DI/Laudato/M.R. Photo: screenshot/youtube subota, 30. travnja 2016. u 11:29

Ni 12 ni apostoli
 
Pogađate radi se o mogućnosti da se među osobama kojima svećenik ili biskup koji predvodi obrede Velikog četvrtka u dijelu obreda nazvanom Mandatum tj. pranje noge nađu i žene. Podsjetimo se.

Tek izabrani papa Franjo, 28. ožujka 2013., odlučio je obred Velikog četvrtka slaviti u jednom rimskom zatvoru gdje su se među izabranim zatvorenicima kojima je oprao noge našle i djevojke i ne katolici. Tako je bilo i sljedeće dvje godine pa se tu našlo šaroliko društvo od pravoslavnih kršćana i muslimana do brazilske transeksualke Isabel.

Kada su se i neki biskupi pa i svećenici usudili slijediti Papin primjer nastalo je negodovanje i kritike na ručun ''neortodoksnog'' pape koji ''prekida s tradicijom'', obred je izvan katedrala ponovno uveden tek 1956. te je već bio mjenjan reformom liturgije 1966. Toliko o ''prekidu s tradicijom'', a sada pogledajmo o čemu se zapravo radi.

Problem s pranjem nogu započeo je puno prije, a o tome nam svjedoči i sam evanđeoski izvještaj: 'Nećeš mi prati nogu nikada' veli sv. Petar Isusu. Od poniznosti do poniženja od služenja do sluge, u mnogim glavama sve je to preblizu i presramotno.

U tom kontekstu zgodno je primjetiti i dva pranja nogu koja su prije pape Franje iznenadili mnoge. Naime, još 1998. Jean Vanier osnivač zajednice l'Arche i nesumnjivi duhovni autoritet među svima kršćanima, organizirao je takvo pranje nogu na susretu crkvenih poglavara Svjetskog vijeća crkva. On sam zapisao je, promatrajući kako pravoslavni biskup pere noge ženskoj baptističkoj američkoj pastorici: 'Geste ponekad govore glasnije i trajnije od mnogo riječi.'

Istu je praksu u Canterburyu 2003. uveo i sadašnji anglikanski primas, nadbiskup Rowan Williams što su i svjetovni mediji, poput 'The Daily Telegrapha' opisali kao prilično čudan fenomen.

S druge strane, kada sam se danas, nakon završetka obreda i još jedne 'ture' ispovjedanja pridružio 'apostolima“, mladićima u dobi od 16 do 19 godina, svečano odjevenih u odijela i kravate, okupljenih na druženju uz tradicionalni pršut i janjetinu, kao uzgred sam ih upitao: 'Što vam se čini, vama u bazi, treba li i djevojkama prati noge?'.

Atmosfera je bila vesela no svi su zašutjeli i zbunjeno me pogledali, a jedan od njih koji se odlučio za Judinu ulogu, veselo je dobacio: 'Treba pažljivo birati da ne dovedete neke koje će pojesti više nego mi!' Uključili su se tada i drugi i brzo se razvila priča što znači taj obred i zašto su oni zapravo tu.

Promatrajući ta mlada, vedra lica od kojih je većina, na ovaj ili onaj način, prisutna i djelatna na župi ponovo mi je postalo jasno koliko je važno da svi ti liturgijski simboli, čini i znakovi govore njima o onom što označuju, nešto što kao i profesor teologije nastojim prenijeti svojim studentima.

Snaga, važnost i simbol ovoga obreda upravo je u tome što skupina ljudi (nigdje ne piše da ih treba biti 12) ne predstavljaju toliko apostolski zbor, već zbor, puk i zajednicu koja danas Krista slijedi i za koje je Krist predao sebe.

Zato ima smisla u ovaj obred uključivati različite ljude, starije i mlađe, žene i muškarce. Tako će biti zastupljen cijeli Božji narod, vizija Crkve kako nam je stavio Koncil i kakava se treba oslikavati u liturgiji te iste Crkve. Treba se usuditi te pokušati ponovo i ponovo približiti tu sliku Crkve tom istom puku koji ju čini.

No ono što je u svemu najvažnije i nije tko će sve sjediti i predstavljati zajednicu već slika tih ljudi kojima s svećenik približava te kleči, pere noge (mnogi ju i poljube) jer je to slika Krista koji je spreman toliko se poniziti i kleknuti pred čovjekom.

Tu staje svaka ljudska logika – svemoćni Bog kleči pred čovjekom i služi mu u gesti rezerviranoj samo za robove i najniže sluge. Uz križ, ne znam ima li drugog trenutka opisanog u evanđelju koji više izražava Božju slabost i istovremeno najveću blizinu čovjeku.

Isus je toliko siguran u svome božanstvu da se ne stidi i ne srami biti potpuno snižen u svome čovještvu.

Jesmo li mi dovoljno prigrlili svo poniženje svoga čovještva da bismo dopustili da nas Krist uzdigne u svo blaženstvo svoga božanstva?

 

Da biste komentirali, prijavite se.