Oproštenje naše svakodnevno

Naučio sam da postoje i krivi načini opraštanja. Bit praštanja nije u zaboravljanju uvrede ili nepravde niti u, tako tipičnom nijekanju ili omalovažanju povrede/uvrede/zlostavljanja...
Autor: p. Antun Volenik, DI/Laudato/M.R. Photo: pixabay.com srijeda, 29. lipnja 2016. u 10:40

Kao što ste već nekako naučili, u ovim se kolumnama naizmjence bavim kako vanjskim društvenim i crkvenim pitanjima, tako i onim duboko unutrašnjim koje često, više nego bilo koji, ma kako važan vanjski događaj, određuju naše ponašanje i raspoloženje. Radeći gotovo na svakodnevnoj bazi s ljudima s raznim duhovnim i duševnim problemima gotovo redovito dolazimo do istoga problema tako prisutnog u mnogima od nas: izazova opraštanja sebi i drugima.

 
Ukoliko želiš sreću na trenutak - osveti se. Ukoliko ju želiš trajno - oprosti
 
Prije puno godina (neuspješno) se boreći s oproštenjem u sebi samome došla mi je misao koju je vjerojatno netko rekao ili zapisao i prije mene: Bog nema problema s opraštanjam – mi smo ti koji ne možemo oprostiti. Sav moj trud oko opraštanja bio bi potopljen (tako tipično) bujicom sačinjenom od straha, krivnje, srama i nadasve bijesa. Što sam se više trudio oprostiti to manje sam u tome uspijevao.

Od male je utjehe bila svijest da Bog u Kristu sve prašta, da mi kao milosrdni Otac hita u susret i raduje se zaboravljajući sve moje grijehe i slabosti. Kakve koristi kada ih ja nisam mogao zaboraviti i oprostiti upravo u dnu svoga bića koje je bilo najviše ranjeno. Još su više frustrirali primjeri velikana opraštanja poput, sada svetog, Ivana Pavla II. koji oprašta svome ubojici ili tolika više ili manje autentična svjedočanstva ljudi koji su (uglavnom) po različitim duhovnim seminarima i skupovima tvrdili da su zadobili taj dar. 

Nastojeći svojom pameću proniknuti taj problem, dugo ne shvaćajući svu uzaludnost toga napora, vremenom sam naučio svu teoretsku dinamiku procesa opraštanja koja iako pomaže sama po sebi nikada nije dostatna za istinsko opraštanja.

Uistinu bez praštanja čovjek u sebi ovjekovječuje podneseno zlo i svjesno ga ili nesvjesno 'čuva', živi u neprekidnoj ogorčenosti, ostaje vezan uz prošlost, i u njemu klija želja za osvetom sve do razine poništenja, smrti bilo zlostavljača bilo samoga sebe po regresivnom, infantilnom tipu 'ja ću popiti otrov, a drugi će umrijeti'.

Naučio sam da postoje i krivi načini opraštanja. Bit praštanja nije u zaboravljanju uvrede ili nepravde niti u, tako tipičnom nijekanju ili omalovažanju povrede/uvrede/zlostavljanja (ma nije to važno, što sve drugi dožive, ma to je bilo davno itd.)

Možda najvažnije jest da ono nadilazi sam čin volje, jer je čitavo ljudsko biće ranjeno te stoga čitavo biće mora i oprostiti. Ne možeš samo tako odlučiti da ćeš danas ili sutra oprostiti i uzeti neki recept, neku 'kuharicu' te krenuti u takav proces.

Danas je Internet pun takvih recepata od kojih većina obično prenaglasi dvije krajnosti. Pojednostavljeno: jedna naglašava da je sve na Božjoj inicijativi, kada i ako se Bog smiluje čudesno će me izliječiti i ja ću moći oprostiti, dok druga krajnost (bliža ateistima, agnosticima pa i površnim vjernicima) naglašava ozdravljenje iznutra, oproštenje samom sebi kroz razne oblike samopomoći ili (psiho)terapija razne provenijencije.

Put opraštanja jest naravno negdje na sredini: ni Bog ne može ući tamo gdje mu mi ne dopuštamo (ne opraštanja sebi) no istinsko, iscjeliteljsko opraštanje nadilazi ljudske moći i tehnike i mora se osloniti na neku silu veću od nas samih pa bio to barem ideja dobra, ljubavi ili odnosa na bilo kojem području. Za vjernika Bog dakako uključuje i daleko nadilazi sve to ali do toga treba doći.
 
Kome sve možemo i trebamo oprostiti?

Ako se čitajući sve ovo još uvijek pitate da li vi nekome trebate oprostiti dovoljno je pogledati koliko ogorčenja nosite na nekog (uključujući i sama sebe) ili nešto iz svoje okoline, prošlosti ili sadašnjosti.

Što je više ogorčenja to je jasniji odgovor jer ogorčenje je prvi i najvažniji simptom nepraštanja. Možda ćete se i iznenaditi popisom osoba s kojima trebamo raditi na procesu opraštanja. Na prvome su mjestu članovi obitelji. Često smo slijepi za tako logičnu istinu da najdublje rane i povrede nosimo od ljudi koji su nam primarni u prvim godinama i životno važni, prema kojima gajimo najdublje emocije i s kojima se često susrećemo, a to su upravo spomenute osobe.

Zatim slijede prijatelji i znanci, oni izvan obiteljskog kruga, pa institucije, uključujući i Crkvu. Koliko god su te rane donekle rjeđe, znaju biti veoma duboke i teške. Tu su i naši povijesni korijeni rane prošlosti koja prelazi na nove naraštaje tzv. tradicionalni neprijatelji.

Mnogima neće biti shvatljivo niti prihvatljivo da i Bogu trebamo oprostiti, jer konačno (klasični vjernički obrambeni mehanizam) On je za sve odgovaran i za sve kriv. Dosljedno, recimo tako, na psihološkoj razini, trebamo tomu Bogu (i svemu što predstavlja) onda i oprostiti. Slično tome mnogi ne prihvaćaju potrebu opraštanja samome sebi, a to je područje veoma prostrano i rane su duboke. No upravo je taj aspekt opraštanja veoma važan da bismo uopće mogli bilo kome oprostiti i oproštenje primiti. To je zapravo mjesto razmjene i prohodnosti oproštenja između nas i Boga te ostalih ljudi.

Opseg ovoga članka nalaže mi ovdje se zaustaviti iako smo tek na početku, tek u teoriji. Ipak, kao kršćanima, oproštenje je naš svakodnevni kruh, svakodnevni izazov i svakodnevna hrana.

Možda o tome i ne razmišljate ali kao što svakodnevno molite za kruh svakdanji tako svaki dan ponavljate: i otpusti nama duge naše kao što i mi otpuštao dužnicima našim.


 

Da biste komentirali, prijavite se.