Možda nam se čini da smo tek posječena debla, beskorisni panjevi no i gornja priča nas uči da će stolarev Sin već naći načina kako od nas napraviti pravu stvar, pomoći nam da postanemo ono za što nas je stvarao, davao nam kišu i sunce, gledao i radovao se kako rastemo.
Preuzeto iz Glasnika srca Isusova
Imam prijatelje koji se bave uzgojem božićnih jelki. Možda ste nekada vidjeli takve nasade – izgledaju kao neki mali voćnjak. Kad dođe vrijeme „žetve“, to jest sječe, mala (i ona malo veća drvca) kreću prema našim gradovima na trgove i ulice gdje ih prodavači, često i sami vlasnici nasada, (poput kumica na tržnici) nude u predbožićne dane. Gledajući u mislima jedan takav božićni „voćnjak“ sjetio sam se stare priče o tri drveta i njihovim snovima o budućnosti. Možda je još niste čuli, a i ako jeste, mislim da će nam svima pomoći da se približimo stablu našeg vlastitog života.
Priča o tri stabla
Dakle… Nekoć davno, na vrhu jednog brda rasla su tri mala stabla i maštala o tome što će postati kad odrastu. Prvo stablo zagledalo se u zvjezdano noćno nebo. „Želio bih čuvati blago“ – reče – „i biti škrinjica u koju će ljudi položiti ono što im je najdragocjenije.“
Drugo stablo se zagledalo u mali potok što je žuborio podno padine na kojoj su rasli. „Volio bih postati dio snažnog, velikog broda. Možda glavni jarbol. Ploviti širokim morem, prevoziti ljude i spajati obale.“
Treće stablo zagledalo se u dolinu gdje su ljudi užurbano radili u svojim gradovima i selima. „Ja zapravo ne želim napustiti ovo mjesto“ – reče. „Želim narasti tako visoko da ljudi moraju podići glavu da bi me vidjeli. Tako ću im pokazivati na nebo odakle i nama i njima dolazi kiša i sunce što nam daju rasti. Tako će i oni možda podići pogled sa zemlje i pomisliti na Boga.“
Prošle su godine. Padale su kiše, sijalo je sunce i tri su stabla postala visoka i snažna. Jednoga dana tri su drvosječe došli u planinu. Prvi od njih pogleda stabla i reče: „Pogledaj ovo vitko stablo! Upravo ono što mi treba.“ Zamahne sjekirom i stablo s uzdahom padne. „Sada će od mene napraviti prekrasnu škrinjicu“ – pomisli. „U mene će stavljati svoje blago.“
Drugi drvosječa zagledao se u sljedeće stablo pa reče: „Ovo je drvo snažno i čvrsto. Upravo ono što mi treba.“ Zamahne sjekirom i drugo stablo, uz šum svoje ponosne krošnje, pade na zemlju. „Nadam se da ću uskoro zaploviti širokim morem. Postat ću veliki brod dostojan kraljeva“ – pomisli drugo stablo.
Kada je treći drvosječa krenuo prema trećem stablu, ono zadrhta od korijena do krošnje. Uspravilo se u visinu i hrabro pokazivalo prema nebu. No drvosječa ga nije čak ni dobro pogledao. „Meni odgovara bilo koje drvo“ – rekao je, zamahnuo sjekirom i srušio naše stablo.
Prvo je stablo uistinu dospjelo do stolara, ali on nije razmišljao o škrinjici za blago. Umjesto toga njegove žuljevite ruke napravile su tek obične jasle za sjeno. Umjesto zlata i blaga bilo je pokriveno prašinom i ispunjeno sjenom za gladne životinje.
Drugo stablo široko se nasmiješilo kada je dospjelo u brodogradilište. No niko nije trebao veliki brod, tako da je nekad snažno i čvrsto stablo postalo običan ribarski čamac. Premalen i preslab za ocean, čak i za rijeku, završio je na jezeru. Ponekad ispunjen ulovljenom ribom, a ponekad tek s praznim mrežama.
Treće stablo bilo je zbunjeno jer ga je drvosječa pretvorio u čvrste grede i ostavio po strani. „Što se dogodilo?“ – pitalo se nekad visoko i snažno stablo. „Ne samo da neću pokazivati prema nebu, već me zapravo nitko i ne treba.“
Prošlo je mnogo dana i noći. Tri stabla su već gotovo zaboravila svoje snove. Ali jedne noći, pogađate, prljave jaslice osjetile su na sebi nešto toplo, nježno i malo. Stablo je shvatilo da se nešto važno dešavalo oko njega kada su mu i ovčice iskazale poštovanje. Da, stablo je osjetilo da uistinu drži i čuva najveće blago svijeta.
Godine su ponovo prolazile. Jedne večeri u stari ribarski čamac ugurali su se jedan vrlo umoran mladi čovjek i njegovi prijatelji. Zaspavši od umora mladi čovjek nije niti primijetio oluju koja im je nenadano zaprijetila. Drvo je zadrhtalo. Znalo je da ne može prevesti toliko putnika uz valove koji su postajali sve veći i prijetili da ih potope. Drvo je osjetilo kako postaje jedno s mladim čovjekom koji se probudio, ustao i poput jarbola na sredini čamca ispružio ruke govoreći: „Umukni! Utihni!“ Oluja je prestala isto tako brzo kao što je i počela. I odjednom – drugo drvo osjetilo je kako postaje veliki brod s visokim jarbolom – brod dostojan Kralja neba i zemlje.
Nakon nekoliko godina grupa vojnika zaustavila se kraj zaboravljene hrpe drva. Treće je drvo bilo iznenađeno, ali je preplašeno ustuknulo kad su ga nosili kroz razjarenu i podrugljivu gomilu. Zadrhtalo je kada su vojnici čavlima na njega pribili onog mladog čovjeka. Osjećalo se ružno, zlo i okrutno. Sati su prolazili i stablo se trudilo postati nekako mekše, iako se uvijek ponosilo kako je čvrsto i tvrdo. Iznenada osjetilo je kako se cijelo tijelo ovog čovjeka privilo uza nj. Uskoro su došli njegovi i skinuli mrtvo tijelo s križa – stablo je od druga dva križa kraj sebe naučilo da mu je to sada ime. I dalje je bilo zbunjeno sve do trenutka kada je snažna svjetlost, puno jača od običnog praskozorja, upravo preko njega obasjala obližnji grob u kome je bilo položeno tijelo s križa. Stablo je bilo jedini svjedok uskrsnuća, a nada koja od tada s njega zrači učinila ga je uistinu simbolom Neba.
Rasti u Kristu
Svjestan sam da ovakva priča može izazvati reakcije tipa – eto još jedna božićna limunada; ili pak kao podsjetnik i reklama za kupovanje božićnih jelki. Ovom pričom htio sam zapravo podsjetiti da je i ovaj advent jedan novi početak, novi ciklus ne samo crkvene godine, nego i novog rasta s Kristom i u Kristu. Naš život, naše drvo života, ma koliko staro bilo, potjerat će nove izdanke, nove iglice i grane usprkos zimi godina, loših iskustava i neispunjenih snova. Izgled našeg drva života nema nikakve veze s izgledom našega tijela, našim obrazovanjem ili stanjem na bankovnom računu. Oluje, zime i suše dolaze i prolaze, no mi, ukoliko smo se ukorijenili u Kristu, ponekad i sami ne znajući kako, dajemo nove mladice, lišće – a nadam se plod. Isus je rado koristio prispodobe sa stablima u glavnoj ulozi – sjetimo se samo smokve i one njegove poruke: po njihovim ćete ih plodovima prepoznati. Možda nam se čini da smo tek posječena debla, beskorisni panjevi, no ova priča nas uči da će stolarev Sin već naći načina kako od nas napraviti pravu stvar, pomoći nam da postanemo ono za što nas je stvarao, davao nam kišu i sunce, gledao i radovao se kako rastemo. Konačni san svakoga čovjeka jest biti sretan, a za nas nema potpune sreće dok se naši i Njegovi snovi ne poklope.
Arhiva članaka