Priziv savjesti

Bioetička i moralna pitanja postoje oduvijek, jedino je različit intenzitet napadanja na njih.
Autor: Branka Martinović/Laudato Photo: dukeregionalblog.org četvrtak, 16. travnja 2015. u 09:29

Ona se nisu pojavila nedavno ili tek sada kada se agresivno napadaju po medijima, nego su bila prisutna i prije, ali se nisu toliko javno napadala.

Iako društveno uređenje ovisi o političkim odlukama koje se mogu temeljiti ili na očuvanju obitelji i braka ili na taljenju i uništavanju tih vrijednosti, svaki čovjek koji živi istinu, predstavlja putokaz i svijetlo svim drugim ljudima te ih može potaknuti na promjenu.

Iako je neupitna uloga politike (države) i „filantropa“ u kreiranju društvenih kretanja koji, često puta, ne poštuju naravni zakon i temelje istine te svoje viđenje nameću cijelom društvu, prosječni građanin mora živjeti temeljne istine, poštovati i štititi ljudsko dostojanstvo od začeća do prirodne smrti, angažirati se u njihovoj zaštiti, boriti se za dobro.

U posljednje tri-četiri godine, zahuktale su se bioetičke rasprave u javnom prostoru u Hrvatskoj s obzirom da su se tada počeli pojavljivati rezultati prevelike intervencije države u život pojedinaca. Također, pojavile su se i aktivirale udruge za zaštitu ljudskog dostojanstva od začeća do prirodne smrti koje, boljim argumentima temeljenim na istini, demantiraju sve argumente udruga koje promoviraju kulturu smrti.

U posljednjih pola godine, povela se rasprava o prizivu savjesti liječnika. U javnosti su se pojavili slučajevi medicinske sestre iz Knina koja nije htjela asistirati u izvršavanju pobačaja, doktorice iz Vukovara koja nije htjela raditi pobačaje, a doktori iz bolnice Sveti Duh su kolektivno potpisali priziv savjesti i ne izvode pobačaje.

Javile su se feminističke udruge i udruge za izbor koje su neugodno iznenađene odlukom liječnika te ih optužuju da ženama onemogućuju donošenje odluka koje se tiču njihovog tijela, zaboravljajući da se ne radi o ženinom tijelu, nego o novom ljudskom biću, tj. o ubojstvu vlastitog djeteta.

Pravo na izbor u kontekstu života ionako ne postoji, ali definitvno mora kapitulirati pred začećem novog života. Pravo na izbor postoji u svim koracima koji prethode mogućnosti i nastanku novog života. Nakon toga, pravo na život je jedino primjenjivo pravo jer se radi o novom životu, novoj jedinki, novoj osobi, jedinstvenoj slici Božjoj čije se pravo na život ne smije gaziti.

Priziv savjesti je u medicinskoj struci definiran u Zakonu o liječništvu: "Radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja, liječnik se ima pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta. O svojoj odluci mora pravodobno izvijestiti pacijenta te ga uputiti drugom liječniku iste struke.“ (Zakon o liječništvu, čl. 20)

Na Božićnoj propovijedi, studentski kapelan don Damir Stojić je istaknuo da bi Herod bio presretan u današnjoj Europi jer bi, uz tehnologiju kojom raspolažemo, mogao puno čišće i sterilnije izvesti pokolj nevine dječice, a i javnost se ne odupire (previše) tom zlu.  Nadalje, don Stojić se pitao koja je razlika između onoga što je radio Herod i onoga što mi radimo pobačajima i eutanazijom.

Za sada, prosječan građanin shvaća da su pobačaj, eutanazija i rodna ideologija zlo, ali se pod utjecajem službenih programa, ta granica pomalo zasjenjuje i briše.

I da odgovorim na don Damirovo pitanje, ne vidim razliku između onoga što je, radi sebičnih interesa, radio Herod i onoga što mi, Europa i svijet, danas dozvoljavamo zakonima o pobačaju, eutanaziji, umjetnoj oplodnji. Različiti su jedino tehnologija i izvršitelj - prije dvije tisuće godina, to je bio vojnik, a danas je to liječnik koji je položio Hipokratovu zakletvu koju pogazi svaki put kada izvede namjerni pobačaj ili eutanazira nekoga.




 

Da biste komentirali, prijavite se.