Autobusom kroz Afriku! - 2. dio

„Ne događa se kao kod nas, da su sva sjedala popunjena i da ostanete na stanici čekati drugi autobus. Pokupit će vas, ljudi će se nagurati, nitko ne ostaje.“
Autor: Marčela Mlinarić/Laudato Photo: Marčela Mlinarić utorak, 24. ožujka 2015. u 18:43

U prošlom sam vam članku pokušala dočarati vožnju velikim autobusima. Sada ću vam opisati vožnju u malim. Mali su autobusi lokalni, oni koji voze na kraćim rutama. Za njih vam nije potrebna rezervacija, samo zaboravite sva naša pravila i upoznajte nova.

1.    pravilo – vrijeme polaska

Ne postoji. Iako ćete naići na okviran raspored vožnje, to je samo to, okviran red vožnje. On ne kreće u vrijeme u kojem piše. Dakle, naoružajte se strpljenjem, jer je raspon od napisanog i točnog vremena polaska prilično fleksibilan. Ponekad je to 15 min, pola sata pa i sat. Sve ovisi o slobodnoj šoferovoj procjeni o popunjenosti autobusa. Ukoliko zaključi da je premalo putnika, neće krenuti. I ništa ga neće na to potaknuti. A pod tim mislim na razne vrste nagovaranja ili razgovori. On je gospodar na svom terenu i autobus kreće samo i jedino kada on odluči da je sada dovoljno ljudi. Bez obzira što je po rasporedu već trebao biti na pola puta. Kartu kupujete kod konduktera.

2.    pravilo – broj sjedala

Ograničeni broj nije ograničen. Sjedala se popunjavaju kako tko uđe. Nema rezervacija, nema svađa oko sjedala i nema pritiska. Ljudi su jako snalažljivi i sjedi gdje tko stigne. Kada nema više slobodnih mjesta, razvlače se sjedala, a ako je i to popunjeno (naravno da je uvijek popunjeno), onda se nude krila. Svjesni ste da to u našoj zemlji krši desetak (ako ne i više) pravila u prometu, ali tu ne. Ljudi sjede po podu, po krilima, na kantama... Autobusi su uvijek popunjeni do zadnjeg mjesta, ali uvijek se nekim čudom dogodi da se nađe taj još jedan čarobni prolaz, tako da se svi koji taj dan putuju mogu ukrcati u autobus.

3.    pravilo – autobusne stanice

U svakom gradu kroz koji smo prolazile postoje službene stanice, ali postoji i puno malih punktova na kojima šoferi stanu pokupiti putnike. Kao što sam već napisala, nikoga ne odbijaju. Ne događa se kao kod nas, da su sva sjedala popunjena i da ostanete na stanici čekati drugi autobus (a zamislita da taj dan nema više buseva). Pokupit će vas, ljudi će se nagurati, nitko ne ostaje.

4.    pravilo – mjesto za vaše torbe

Ukoliko ste među prvim putnicima, vaša prtljaga stane u bunker autobusa. Kako se broj ljudi povećava, tako bunker postaje sve manji. Možete ju unijeti i sa sobom, ali meni je uvijek billo najzanimljivije kada bi ju šoferi stavljali na vrh autobusa. Gledajući sa strane, pitate se kako je to moguće, kako se ne poremeti ta osjetljiva ravnoteža, pogotovo kada vidite da se autobus naginje u zavojima? Kako izdrži još i taj dodatni teret? Ne znam, ali izdrži i sve bude dobro.

5.    pravilo – hrana u autobusu

Meni je ovo bio najbolji dio svakog putovanja. Naime, na svakoj stanici postoje prodavači svega i svačega koji vam nude sve što vam treba (i ne treba). Nakon što autobus pristane, oni prilaze prozorima i nude, guraju, nagovaraju... Nisu napasni, poneki znaju i engleski, pa povedu razgovor s vama, objašnjavaju vam što vam nude i zašto kupiti baš kod njih, poneki samo žele razgovarati s vama i saznati kakav je život u Ulayi (Europi), zašto ste došli u Afriku, što vam se sviđa... A što je ponuđeno? Žileti, majice, baterije, tranzistori, čapare, meso, pečeni kukuruz, razna pića, keksi, čokoladice, tenisice... Jedino me svaki put rastužilo kada bih vidjela da djeca prodaju. To znači da su cijeli dan na ulici, a ne u školi. Nikada nisam saznala jesu li ta djeca beskućnici, imaju li roditelje, tko se brine za njih...

6.    pravilo – uživajte

To je ono najvažnije. Nemojte se živcirati zbog kašnjenja, jer u Africi je vrijeme ionako relativan pojam. Znam da imate puno obaveza, neodgodivih, ali što se prije naučite i shvatite da s tim stavom nećete nigdje stići (moram sve obaviti na vrijeme stav) to ćete prije shvatiti da se sve stigne. Ne dopustite da vas naživciraju neke nepotrebne sitnice kao što su mjesto gdje sjedite, vječno prisutni propuh, muhe, glasna glazba... Pustite da vas ponese lagani osjećaj jednostavnosti i uživajte u trenutku i sadašnjosti. Sve brige svijeta i živciranje, užurbanost i neodstatak vremena, sve vas to čeka kada se vratite kući. Upijajte Afriku i njezin uredni kaos dok možete. Uživajte u osmijehu djeteta, mirisu zagorenog ulja, buci s ulice, toplini sunca na licu. Sve je to Afrika.

p.s. pokušajte pronaći natpis na jednom od autobusa na slici pa mi recite ima li toga i kod nas. I poslala sam vam i izgled njihove autobusne stanice.

 

Da biste komentirali, prijavite se.