Dan i pol leta od crne do bijele radosti

Navještamo Isusa Krista koji je jedini i pravi osloboditelj cijelog čovjeka. Kad ste negdje u Gospodinovo ime, on daje snage za sve. Kad uspijete u Gospodinovo ime navijestiti nekome da je oslobođen svih strahova i svega što ga je do tada vezalo, to je specijalna i posebna radost, poručuje s. Mirabilis Višić iz Lovreta u Splitu, koja je 33 godine misonarka u Kongu.
Autor: Ines Grbić/Laudato Photo: Ines Grbić/Laudato ponedjeljak, 21. listopada 2013. u 16:10

Pripada zajednici Školskih sestara franjevku Krista Kralja koje u Kongu djeluju od 1974. g. te će 2014. g. proslaviti četrdeset godina svoje prisutnosti u toj afričkoj zemlji. U njihove četiri zajednice živi 31 redovnica, među kojima je osam Hrvatica, 14 sestara domorotkinja i devet pripravnica. Rade u franjevačkoj formaciji djevojaka, pastoralu, školi, bolnicama, katehezi, biskupijskom caritasu, sa silovanim i nepismenim ženama, u domaćinskim školama poučavaju djevojke koje ne znaju čitati, pisati, nemaju mogućnosti ići u školu, poučavaju šivanje. „Borimo se da oko nas bude bijede manje. Ljudi moraju osjetiti da ih volite. To je prvo. Morate poznavati njihov jezik, a prije toga morate znati Francuski jezik“ kaže s. Mirabilis. U Kongu je više od 60 % katolika, ima puno zvanja. Prije četrdeset godina većina svećenika tu su bili misionari, a sad je većina svećenstva domoradačko - u biskupiji Bukawu, u provinciji Srednji Kiwu gdje sestre djeluju, ima 37 župa. Proživjeli su tri rata: 1996., 1998. i 2004. g. Sestre su bile više puta napadnute, njihov život je bio ugrožen, ali su cijelo vrijeme ostale tamo. „Naša najveća potreba je molitva. Ljudi nam pomažu moleći za nas. U teškim trenucima osjetimo, da nije bilo stotinu anđela, situacija bi bila gora. Pored svega mi smo izbavljeni. Jer smo u Gospodinovo ime tu, on daje snage da se teškoće prebrode. Zahvaljujem svima što nas pomažete molitvom i drugim darovima - što nam pomažete činiti dobro“ ističe s. Mirabilis. Poteškoća ima, boli nepravda bijelog čovjeka. „Ne svi, ali bijeli čovjek ponovno dolazi kolonizirati taj narod, uzimaju sve što imaju, a ne daju ništa. Humanitarnom pomoći bacaju prašinu u oči. Država je bogata, ima dijamanata, zlata, Kanada, Amerika, Engleska, Belgija dolaze to porobiti, odnijeti, a ne donose ništa osim propasti i u moralnom smislu“ upozorava s. Mirabilis.

„Odakle mi crni ljudi dolazimo?“

S. Samuela Šimunović u gradu Bukawu u Kongu djeluje od 2007. g. Trenutno je u odgoju za mlade koje se pripremaju biti redovnice, predavala je vjeronauk u srednjoj školi. Radost su i plod njihovog rada sestre Kongoanke, juniorke i djevojke na putu zvanja. Biskupija Bukawu je 2006. g. slavila sto godina kršćasntva. U nju su prvi misionari došli 1906. g. „Tu su prvi misionari bili bijeli oci, zovu ih Misionari od Afrike. Najteže je kad ne možete pomoći, a željeli biste. Žao mi je kad se ljudi osjećaju manje djeca Božja. Postoje ljudi koji misle da nisu prava Božja djeca. Nastojimo u tome, pokazati im da smo svi mi prava djeca Božja. To se osjeti na vjeronauku. Pitaju koje je naše porijeklo, odakle mi Afrikanci, crni ljudi dolazimo. Govorila sam im o postanku svijeta, čovječanstva, upoznala sam ih i s vjerodostojnom teorijom u zadnje vrijeme, da čovječanstvo potječe iz Afrike. To je bilo veliko iznenađenje, da je Afrika kolijevka čovječanstva. To im je bilo nemoguće vjerovati. Pitaju zašto se sve dobro prikazuje kao bijelo, anđeli su bijeli, a sotona na slikama je crn“ kaže s. Samuela, ističući da treba objasniti što znači bijelo, što znači crno, a da se osobu ne uvrijedi, da ne gledaju sebe kao osobu kroz to: „Objasnila sam im da je to unutarnji stav, kako se čovjek osjeća kad je ljut. Ne da je crno nešto negativno, a bijelo pozitivno. Da ne gledaju na to kao moralnu vrijednost boje, nego da gledaju to kao nutarnji stav. Kakvi smo kad smo u dobru, kad se osjećamo i činimo dobro, kad smo ljubljeni i ljubimo, a kako se osjećamo kad na fali ta ljubav. Da ne gledaju to kroz boju, nego kroz vrijednost“ kaže s. Samuela.

„Ja sam crnac, jesam li jednako vrijedan?“

U Africi su bijeli ljudi, nažalost, dali puno povoda da ih smatraju zlima, osvajačima. Povijest im je dala puno povoda za takvo razmišljanje. No misionari brišu takvu sliku. „To želimo učiniti.  Ali treba puno vremena, strpljenja i ljubavi za to. Ta je povijest ostavila svog traga. Na satu vjeronauka sve izađe na površinu. Prvenstveno treba te ljude voljeti, moliti za njih, uz to i čitati, učiti. Čovjek mora imati veliko opće znanje“ kaže s. Samuela. Usprkos teškoćama, od misionarenja nije pokušala odustati. „I Afrika i Hrvatska su moje domovine. Obje volim. Obje mi je Bog dao. Jednu mi je dao da se u njoj rodim, a drugu da u njoj nastavim živjeti. To je bogatstvo. Veselim se kad idem u Bukawu i kad idem u Hrvatsku. Pomislim, druga klima, drugi jezik, nema više Francuskog jezika, članova, gramatike, idem kući. A veselim se i kad se vraćam. Idem u Kongo svojim sestrama, mojoj djeci. Jedna me radost nosi iz Hrvatske, a ista me radost nosi iz Hrvatske prema Kongu. Obje radosti su prave, velike, iskrene“ kaže s. Samuela, rodom iz Otoka kod Sinja. Drugačije su okolnosti i teškoće s kojima se susreću ljudi u Europi i Africi, ali „kad se dublje gleda, iza svega što imamo i što je dostupno, iste su želje čovjeka – biti voljen, biti siguran da me Bog voli i da sam Božje dijete. Pitanje je li mi Bog grešnome oprostio. Oni kažu „Ja sam crnac, potlačen, siromašan, jesam ja jednako vrijedan, pravi sin Božj,i kao i drugi?“. Mi smo isti. Samo je boja kože drugačija. Nema razlike među nama. Svatko želi biti voljen, da ga se poštuje. Nesigurnost je prisutna u svima nama. Biti voljen i prihvaćen kao dijete Božje, takav kakav jesam, sa svojom poviješću. Ljudi u sebi imaju iste probleme i teškoće, iste želje“ zaključuje s. Samuela Šimunović. Drage hrvatske Kongoanke, blagoslovljeni vam daljni navještaji i vraćanje osmijeha na lice ljudima!

Da biste komentirali, prijavite se.