Kap vode

Koliko ljudi cijeni taj nevjerojatni blagoslov? Shvaćamo li mi koliko smo sretni jer smo rođeni sada i ovdje? Koliki ostavljaju vodu teći, odnoseći se prema tom prirodnom bogatstvu kao da je tu zauvijek, kao da ga nikada neće nestati.
Autor: Marčela Mlinarić/Laudato Photo: Marčela Mlinarić/Laudato četvrtak, 25. svibnja 2017. u 10:08

Navikli smo se prema tome odnositi kao prema nečem svakidašnjem, nama neotuđivim, nešto na što imamo pravo. Nemojte me pogrešno shvatiti, nikoga ja ne kritiziram jer sam i sama odrasla s mišlju da je voda uvijek dostupna, kao i hrana. Nikada nisam bila u situaciji da sam bila prisiljena razmišljati hoću li sutra imati hranu na stolu ili vode za popiti. Nekim je čudom, to uvijek bilo tu. I, Bogu hvala, još uvijek je.

Kada sam došla u Afriku, prvo što me, na neki način šokiralo, bila je upravo ta nestašica vode. Znam, bila sam upoznata s tim, ali nikada nisam previše razmišljala što to točno znači. Kada sam došla u naše selo vidjela sam rijeku koja protječe kroz njega. Znam da se na takvim rijekama može pecati riba, prati i napajati stoka, natapati polja, ali nikada nisam mislila da ljudi piju iz te rijeke. Kako u misiji ima pitke vode, mislila sam da ju ima i u cijelom selu. Međutim, to nije bio slučaj. Stanovnici su vodu nosili s rijeke i osim što su ju pili, u njoj su se kupali, prali robu i kuhali. Viđala sam djecu koja su nosila plastične boce pune nečiste vode s rijeke, a bila je sva blatnjava. To me znalo tako ražalostiti, jer sam bila svjesna da u njoj ne bih niti oprala ruke, jer je prljava i tko zna koliko uzročnika bolesti nosi u sebi, a naša su ju djeca svakodnevno pila. Uvijek sam se pitala koliko su bolesni upravo zbog te vode i na koji im način pomoći. Ne znam prokuhavaju li ju, ali vjerujem da ne, barem ne previše. A što vrijedi i da ju prokuhaju, kada peru posuđe u njoj i opet ispada prljava i opet budu bolesni.

Ponekad mi se čini kao da je to krug iz kojeg nema izlaza. Kako im pomoći? Voda je nešto osnovno, temeljno za život, a oni ju imaju (barem malo, u kišnom razdoblju kada rijeka nabuja), Bogu hvala na tome, ali prljava, blatnjava i bolesna. Viđala sam djecu na rijeci koja nataču vode u svoje boce, a nedaleko od njih, neki čovjek pere svoj auto, žena rublje, a još dalje se napaja i pere stoka. I tu vodu oni nose kući, nju piju, jer drugu nemaju. Kada je sušno razdoblje, onda vodu dobivaju iz dubokih bunara. Ponovno, djeca s prljavim kanticama dolaze do bunara i s dugačkim štapovima "love" to malo vode koje pronađu duboko ispod zemlje.   

Jedno od zaduženja djece u škole je i brinuti se za školski vrt. Kako nemaju domara, većinu poslova obavljaju sami, a briga oko školskog vrta, njegovo zalijevanje, okopavanje, briga za biljke, sve je to njihovo zaduženje. Djeca prije početka nastave u kantama na glavama s rijeke donose vodu kojom će zaliti vrt i oprati školske podove (ako ga ima, naravno. Ponekad pod ne postoji, to je samo utabana zemlja), a nakon nastave kante vraćaju kući i sutradan ponovno idu na rijeku i uzimaju vodu. Ako iz nekog razloga ne mogu otići do rijeke, onda postoje mladići koji vam prodaju svoju vodu. Dakle, oni su otišli na rijeku, napunili burad i sada tu vodu prodaju po selu.

Nemojte se prema Božjem blagu odnositi tako olako. U našem materijalističkom svijetu, sve ima svoju cjenu, sve bi voljeli prodati, jer smatramo da imamo, ne pazimo. Ali, postoje dijelovi svijeta gdje je taj Božji blagoslov zaista blagoslov, gdje ljudi paze na svaku kap, gdje znaju njezinu pravu vrijednost i paze kako će ju iskoristiti. Voda nije dana pojedincima, dana je svima. Pokušajmo pomoći onima koji ju nemaju.
 

Da biste komentirali, prijavite se.