Želim ići u školu!

Nataka kwenda shuleni! (Želim ići u školu!) - taj ćete odgovor najčešće čuti ako upitate dijete u Africi što želi.
Autor: Marčela Mlinarić/Laudato Photo: Marčela Mlinarić/Laudato ponedjeljak, 04. studenog 2013. u 15:24

Vjerujem da bi neka djeca u Hrvatskoj imali sasvim drugačijih želja. Kao i većina mojih vršnjaka, školu sam više doživljavala kao mjesto gdje moram biti, slušati, učiti i jedva sam čekala da to "mučenje" završi da mogu biti slobodna, svoja i da započnem svoj život. Nikada nisam niti razmišljala da ne idem u školu. To je bio normalan slijed – vrtić, osnovna škola, srednja škola i nakon nje možda fakultet. Sama mogućnost da ne idem u školu nije postojala i nikada nisam smatrala da je to nešto na čemu trebam biti zahvalna. Rođena sam u zemlji gdje je školovanje dostupno i obavezno, normalno. Mislim da je to najvažnije – školovanje je bilo normalno. Država je plaćala moju školarinu i na neki način brinula da se školujem. Nikada se nisam pitala je li tako u cijelom svijetu? Naravno da je.

Kada sam došla u Tanzaniju, shvatila sam da školovanje nije tako dostupno za sve. Iako službeno obavezno za svu djecu osnovnoškolskog uzrasta, postoje djeca kojima je škola zatvorila svoja vrata. Ako dolaze iz najsiromašnijih obitelji, ako im roditelji ili staratelji ne mogu platiti školovanje, za njih nema budućnosti. Neće naučiti čitati i pisati i na taj će način zauvijek ostati zakinuti i odvojeni od društva. Kakvu budućnost može imati djevojčica koja ne zna čitati i pisati, osim da se uda mlada, rodi nekoliko djece i nikada ne sazna što je mogla postati? Ili, u još goroj situaciji, prisiljena je na prostituciju, a to za sobom vuče negativne posljedice kao što su maloljetnička trudnoća i zaraza HIV – om. Zar je to jedina budućnost koja je njoj dostupna? Nije puno svjetlije niti za dječake. Što je on bez škole, što može raditi ako se ne zna potpisati, kako se može obraniti, koja prava on ima?

Maleni su Afrikanci svjesni što za njih znači obrazovanje. Oni znaju da se, možda, neće svi školovati, da možda neće završiti srednje škole, a fakulteti su tamo toliko skupi da je to nedostižno za većinu stanovništva, ali oni žele pokušati. To je ono najvažnije. Oni žele pokušati, žele tu priliku, žele tu mogućnosti. Za njih je škola spas i oni to znaju. A za tu će priliku moliti i obraćati vam se i danima, tjednima, mjesecima, godinama, ako treba, samo da im pomognete. Jer, osim samog upisa, njima za školu treba kupiti i torbu, bilježnice, pribor za pisanje, školsku uniformu (bijela košulja, suknjica ili hlačice, cipele i džemper), a kada kreću u prvi razred onda i školsku klupu. Sve to treba malenom Afrikancu da bi krenuo u školu, a većina njih si to ne može omogućiti. Da možete vidjeti tugu u njihovim očima kada njihova braća i prijatelji krenu u školu, a oni ostaju doma, shvatili biste koliko žarko žele učiti. Kada vidite sreću i ponos u njihovim očima kada krenu u školu shvatili biste koliko su molili za tu priliku.

Pogledajte priču o malenom Charlesu koji je bio jedan od tih dječaka i sve će vam biti puno, puno jasnije. Ta želja, ta motiviranost, zahvalnost... Kažu da slika govori više od tisuću riječi. Pozivam vas da pogledate film otvorenog srca i u njemu pronađete odgovor na pitanje možete li im vi pomoći? Možda ste vi pitali jednog malog Afrikanca što želi, a on vam je odgovorio: „Nataka kwenda shuleni!“

Za više informacije o tome kako možete pomoći djeci u Africi pogledajte na stranici udruge Zdenac.

Da biste komentirali, prijavite se.