Putujmo taksijem! - 2. dio

Kako u životu uvijek bude, sve počinje sasvim slučajno, slučajan pogled, susret... Je li zaista slučajno?
Autor: Marčela Mlinarić/Laudato Photo: Marčela Mlinarić četvrtak, 14. svibnja 2015. u 15:34

Ne znam kakva su iskustva drugih putnika u Afriku, što se tiče taksista. Naša su uglavnom bila pozitivna. Naravno da su nas željeli prevariti, ali to nije nikakvo iznenađenje i mislim da im se to ne smije uzeti kao mana i onda se vratiti u domovinu i pričati kako su vas željali prevariti i kako su bili loši i bezobrazni prema vama. Ponavljam, ne znam svačije iskustvo. Netko je možda imao i negativna. Naravno, svatko Afriku doživljava na svoj način.

Nama su objasnili da nikada ne prevoze pojedine putnike, odnosno, u taksiju uvijek bude puno. Tako su nama rekli. A da je to istina, uvjerile smo se jednog dana. Taman smo došle s puta i stale na autobusnoj stanici. Tražile smo taksi da nas odveze do našeg sela. Budući da ih je na stanici bilo više, to nije trebao biti nikakav problem. Prišao nam je taksist i ponudio prijevoz. Pristale smo. On je odlučio povesti i još nekoliko putnika iz autobusa. Isprva nas je u auto bilo petoro. Malo smo se gurali, ali još je uvijek to bila ugodna vožnja. Noć prije je padala kiša i ceste su bile blatnjave i skliske. Asfaltirana cesta kroz selo ne postoji, to je samo zemljani put koji je u nekim trenucim opasno blizu rijeci.

Dakle, krenulo nas je petero, a završilo devetoro. Odraslih ljudi, samo da napomenem. Zadnju putnicu koju je pokupio sjela je u njegovo krilo i upravljala volanom, dok je on upravljao gasom i kočnicama. Puno stvari koje nama izgledaju pomalo čudno, njima su svakodnevica i mi smo to poštovale. Ali da je ovo bilo čudno čak i za njih, shvatle smo po paničnim glasovima putnika. Možda nisam sve razumjela, ali paniku sam shvatila. Mislim da je razumljivo da smo nakon toga tog šofera izbjegavale.

Međutim, tamo smo upoznale i jednog prekrasnog taksistu. Kako u životu uvijek bude, sve počinje sasvim slučajno, slučajan pogled, susret... Je li zaista slučajno? I to smo jutro došle na stanicu u potrazi za taksijem koji će nas odvesti u susjedno selo. Nosile smo školsku opremu za dječicu. Kako je put odmicao, cesta je postajala sve gora, a na kraju smo zapali u blatu. Pokušali smo izgurati auto, ali bilo nas je premalo. Na kraju je on rekao neka ga ostavimo gdje je, da će naći ljude koji će mu pomoći. Ono što nas je oduševilo kod njega bila je činjenica da je dečko bez pitanja uzeo naše torbe i pješačio s nama pola sata do sela da bi nam pomogao podjeliti školski pribor. Bez riječi, samo je to učinio. Kada smo se vratili, nije nam naplatio čekanje, onoliko koliko je bilo dogovoreno, toliko je uzeo. Zaista mislim da nije slučajnost što smo se upoznali.

Bog je znao da nam je potrebna pomoć i poslao nam ju je. Nakon tog susreta i dalje nam je pomagao. Ne mogu vam nabrojati iz kolikih nas je „gabula“ izvukao, kolike nam je korisne savjete dao, koliko smo se mogle osloniti i pouzdati u njega i njegovu pomoć. Bog spaja ljude i pokazuje nam da vjera ne mora biti prepreka. On je, naime, Musliman. Bog može učiniti toliko toga prekrasnoga, toliko toga On posloži i izravna. Kada se na kraju osvrnete, čini vam se tako laganim, možda i ne shvatite tko je „upleo svoje prste“. A On sve vodi od samog početka. Vjerujte mi, veliki je šok doći u zemlju toliko drugačiju od naše. Toliko je toga što ne shvaćate, gdje možete nenamjerno napraviti kiks, gdje će nešto vama biti logično, a njima ne i obrnuto. Bog zna da trebate malu pomoć i ako ju zamolite, budite uvjereni da ćete ju i dobiti. Nama je to bio on.
 

Da biste komentirali, prijavite se.