Putujmo taksijem!

Upoznali ste sve ljepote i čari putovanja busom kroz Afriku, vrijeme je da upoznate tamošnje taksiste.
Autor: Marčela Mlinarić/Laudato Photo: Marčela Mlinarić utorak, 28. travnja 2015. u 11:38

Nakon što sam došla u Dar, prijateljice su me dočekale na aerodromu. Budući da su obje već podosta naučile swahili, jedna od njih je otišla pronaći taxi. Čovjek koji nas je vozio bio je jako ljubazan prema nama. Kako su dogovorile cijenu prijevoza, tako je ostala cijelim putem. To naglašavam, jer inače i nije tako. Ujedno nam je bio i turistički vodič koji nam je objašnjavao znamenitosti svoga grada. Auto kojim nas je vozio nije bio najnoviji, ali je bio održavan i mirisao je lijepo. Možda se čudite zašto to napominjem, ali onda nisam znala da to nije situacija sa svima.

Kada smo prvi put došle u naše selo, na autobusnoj nas je stanici „kidnapirao“ najbrži taksist. Ne znam odakle je došao, ali nakon neizbježnog povika mzungu, mzungu (svim posjetiteljima tog prekrasnog kontinenta dobro poznat naziv za bijelce) ugurao je naše torbe u svoj gepek. I što sada? Činilo se da smo bile „bezecirane“ pa smo krenule s njim. Priznajem da sam još uvijek bila umorna od puta i pod dojmovima nedavnog dolaska iz Europe u Afriku (tek sam jučer napustila Zagreb, a danas sam već bila u drugoj vremenskoj zoni, na drugom kontinentu i u drugom godišnjem dobu) i nisam osoba koja očekuje najuslugu. Daleko od toga. Ali, ovaj taksi... Iskreno, ne znam kako se kotrljao.

Auto je bio pod maksimalnim opterećenjem, a to nije bilo zbog naših torbi. On je odavno zaslužio mirovinu, ali mu nitko nije dao priliku. Kako li je uopće prošao tehnički? Vrata se nisu dala zatvoriti, mislim da ih je pričvrstio nekom žicom ili kukom, volan te marke nije trebao biti servo, ali ipak je bio, svi su prozori bili spušteni. Dakle, za dolje idu, ali za gore... Ne znam, nismo saznale. Radio preglasan, nema retrovizora, sjedala u poluraspadu... Kada sve zbrojite i oduzmete (više je tamo bilo za oduzimati) to je trebala biti užasna vožnje. S nostalgijom sam se sjetila „šminkerskog“ taksija iz Dara. Gdje je taj ljubazni vozač? Ali, kada sam se okrenula prema ovom, shvatila sam da sam samo trebala malo bolje pogledati. Možda mu auto i nije bio najnoviji (to sigurno nije), ali je njegov osmijeh bio od uha do uha. Njemu je bilo zabavno što vozi tri mlade mzunge, a nama je bilo s njim lijepo. Na kraju je to bila jako ugodna vožnja. Koliko se sjećam, nije nas niti prevario za cijenu. Koliko smo se dogovorili, toliko nam je naplatio.

Inače, auto se na swailiju kaže gari. Osim auta, u Tanzaniji se možete voziti i motorom kojeg zovu pikipiki. Nisam se nikada vozila na njemu, ali po gradu je on puno bolja opcija. Što se tiče cijena, one su fleksibilne. Vi ste bijeli i odmah vas pokušaju „preveslati“. Sve kreće sa svakidašnjim jadikovkama, ali ne dajte se omesti. Vi se držite svoje cifre (nemojte ih niti totalno poniziti, budite realni) i nakon nekog se vremena nađete na sredini. Mi smo zaboravili to staro umjeće cjenkanja, ali tamo vas brzo prođe neugodnost. A oni to i očekuju.

Idući ću vam put ispričati još nekoliko zanimljivih priča o taksistima. Do tada, Mungu akubariki (Bog vas blagoslovio).

 

Da biste komentirali, prijavite se.