Slušaj, vidi, osjeti Afriku

U Africi ljudi žive polako i dan po dan..
Autor: Marčela Mlinarić/Laudato Photo: Marčela Mlinarić subota, 17. siječnja 2015. u 08:43

To se pogotovo uočava kada promatrate njihovu djecu. Prvo što shvatite je da su prilično jednostavna. Preživljavaju bez kompjutera, mobitela i svih drugih pomodnih novotarija. Možda se pitate kako je to moguće? Pa što onda ta djeca rade? Igraju se međusobno. Stvaraju prava prijateljstva. Imaju puno realnih prijatelja, a ne samo brojeve preko Facebook-a. Jednostavni su. Gdje je nekoliko dječaka i krpa odmah nastane nogometno igralište. Igre se izmišljaju u hodu i odjednom prazno igralište odjekuje dječjom cikom i osmjesima.

Skromni su u svojim potrebama. Većina djece samo želi ići u školu i pojesti bombon. Odrastaju u okruženju koje ih prisiljava preuzeti uloge odraslih i prije nego su spremni za to. Po ulicama vidite puno odraslih u tijelu malog djeteta. Koliko li smo samo djece sreli koji na svojim malenim leđima nose svog tek rođenog brata ili sestru. Koliko njih danonoćno radi na poljima. U našoj bi se zemlji to nazvalo iskorištavanjem djeteta i odmah bi se na noge digle sve pravne službe. U Africi se to naziva svakodnevica. Niti jedno dijete nije toga pošteđeno. Ponekad smo znale reći da oni počinju raditi s pet, a u mirovinu odlaze s trideset godina. Većina djece samo želi obitelji, zagrljaj i prijateljsku riječ. Neki dokaz da su vrijedni poštovanja i ljubavi. Bilo što, pa makar to bio i osmijeh upućen u prolazu. Ako je iskren, oni to osjete i zauvijek ste njihovi.

Svijet sam gledala novim očima. A što su sve moje oči vidjele… Najveću bijedu, siromaštvo koje je riječima teško opisati, nemoć i strah, bol, razočarenje, neimaštinu… Bilo je trenutaka kada sam osjećala da će mi se srce raspući od toliko bijesa i ograničenja kojeg sam nosila u sebi. Htjela sam im pomoći, ali samo sam čovjek, nemoćan i malen u svojim okvirima. Bilo je dana kada sam htjela odustati, priznajem. „Čemu sve to? Čemu sav trud kada sve ostaje isto?“, upitala bi se.

A što su moje uši čule… Čula sam ciku djece, veseli razgovor žena, nadvikivanje radnika, veselu pjesmu crkvenog zbora, žubor vode, pjev ptica, zov majmuna, rominjanje kiše, zaglušujuću grmljavinu, neukrotivu divljinu koja popušta pred mirnoćom sela.

Čula sam, osjetila i vidjela Afriku. U svoj njezinoj ljepoti i bijedi, u moći i slabosti, u divljini i mirnoći. Da mogu vratiti vrijeme ništa ne bih promijenila. Ne kajem se za ništa. Dobro, postoji možda samo jedna stvar koju bih mijenjala. Da mogu, bila bih više dijete, više opuštena, više bih se smijala. Jer, Bog me blagoslovio na tisuću načina.
 

Da biste komentirali, prijavite se.