Zašto Afrika?

Svaka priča ima svoj početak, sredinu i kraj. Možda bi se moj početak mogao oblikovati u pitanje – zašto Afrika? Cijeli sam se život, na neki način, osjećala „povezana“ s Afrikom.
Autor: Marčela Mlinarić/Laudato Photo: Marčela Mlinarić/Laudato četvrtak, 03. listopada 2013. u 13:08

Vjerujem da sam kao i većina voljela gledati dokumentarne filmove o Africi, čitala sam o njoj u enciklopedijama, znala imena njezinih životinja… Nisam shvaćala da je to nešto „dublje“ u meni zapravo Božji glas koji me pripremao za misije. Pomalo, svake godine sve više i više. Kada sam se odazvala Njegovom pozivu, otvorio mi je sva vrata koja je pripremio za mene i koja još uvijek otvara. Pokucajte i otvorit će vam se.

Svaki put počinje prvim korakom, a mene je prvi korak vodio u Split gdje sam primljena u udrugu Zdenac kao njihova pripravnica za misije. Udrugu Zdenac je osnovala časna sestra Ljilja Lončar  koja je i sama više godine provela u misiji u Južnoj Americi. Ona i još nekoliko njezinih istomišljenika osnovalo je udrugu s ciljem promicanja kršćanskih vrijednosti i s velikom željom da se svjetlo Kristove riječi, njegova dobrota, blagost, požrtvovanost i velika ljubav prema čovjeku proširi i prenese na što veći broj onih kojima je pomoć najpotrebnija. Pritom se ne gleda je li taj čovjek crn ili bijel, kršćanin ili pripadnik neke druge vjere, gdje živi, što ima obučeno na sebi, je li na pragu života ili se polako primiče njegovom kraju… Sve su to vanjski okovi koji prikazuju čovjeka, ali naš je Isus gledao u čovjeka, u ono što on nosi u sebi, u ono što on tek može pružiti svijetu, samo ako mu se malo pomogne, samo ako mu se pruži prilika da se iskaže. Iz tog se razloga Zdenac većinom bavi potrebitom djecom u zemljama Afrike i Južne Amerike pokušavajući preko programa kumstva pomoći što većem broju djece i omogućiti im redovno školovanje i na taj im način pružiti priliku za bolju budućnost. Jer, sve ove prilike koje mi danas uzimamo zdravo za gotovo, sva prava koja smatramo da su nam urođena, sve ono što smatramo da nam samim našim postojanjem pripada… Kada provedete neko vrijeme među ljudima koji ništa od toga nemaju, shvatite koliko to nije ništa vaše, već Božje, koliko vas je blagoslovio, jer ste rođeni u tom trenu i na tom mjestu, a ne negdje drugdje.

Ondje sam si osvijestila istinitost riječi – besplatno primiste, besplatno dajte – jer Bog nam je svima besplatno dao svu dobrotu i ljepotu koji nosimo u sebi. Sve ono što nam je dano, svi darovi, unutarnje bogatstvo i sva mudrost sve je to uzalud ako ih sebično zadržavamo za sebe razmišljajući da će se oni, možda, „istrošiti“ ako ih počnemo dijeliti s drugima. U Africi sam shvatila koliko sam daleko od istine ako zadržim takav način razmišljanja. Ono što najviše trebamo davati je ljubav. Ona je pokretač svega, ona je početak i kraj.

Svatko od nas ima svoje talente, svoje Bogom darovane mogućnosti i svatko od nas može pomoći. Ne morate otići u Afriku da biste pomogli mališanima, vi uvijek možete postati kum jednom djetetu, možete pomoći nekoj akciji koja se organizira, možete poslušati priču o njima i odlučiti ju prepričati svojim susjedima… Postoje toliki načini na koji možemo širiti ljubav i bogatstvo naših darova, samo trebamo dopustiti i poslušati što nam Bog govori u našim srcima. Ako poslušate taj glas koji vas vodi, znajte da nikada nećete pogriješiti. I postoji još jedan način na kojima im možete pomoći – molite za njih. Sjetite ih se u vašim molitvama kada se molite Ocu da vas blagoslovi, pomolite se i za jednog dječaka ili djevojčicu, pomolite se da ih blagoslovi, da im pomogne sutra da nešto pojedu, da im pomogne da krene u školu, da ih čuva i vodi kao što čuva i vodi vas. Jer, naš Otac nikada nikoga nije zaboravio i čuje naše molitve. I vodi naša srca.   

Da biste komentirali, prijavite se.