Zašto je Afrika lijepa?

Isus je rekao da trebamo biti nevini kao mala dječica ukoliko želimo ući u Kraljevstvo. Upravo su ta dječica bila odraz naše vjere. Vjera da ste pomogli nekome, promjenili nečiji život, pomogli mu da postane druga osoba. Pod tim ne mislim da je itko od nas poslan mjenjati nasilno ičiju kulturu. Upravo je kultura bogatstvo svakog naroda. Ali, djeca su naša budućnost i ako pomognete nekom djetetu da krene u školu, da nauči čitati i pisati, računati... Naučili ste ga misliti.
Autor: Marčela Mlinarić/Laudato Photo: worldvision.org ponedjeljak, 19. listopada 2015. u 09:15

Svjesno riskiram ponavljanje možda nekih prijašnjih dojmova, ali želim vam još malo pričati zašto je Afrika, meni barem, jako lijepa.

Neizmjerno mi je drago što sam svoj cijeli boravak u Tanzaniji provela u selu i što sam se kretala među lokalnim stanovništvom. Sve ono što vidite na brošurama i turističkim stranicama, meni je bilo umjetno. Ne, ne želim reći da to ne valja i da se Afrika ne može upoznati i na taj način. Daleko od toga. Ali, ja sam željala ići tamo gdje nije ucrtano na mapi, ako me shvaćate.

Jedno mi je selo posebno ostalo u dragom sjećanju. Bila je nedjelja, a onda don Ante misu drži u okolnim mjestima i pozvao nas je da idemo s njim. Kada smo tamo došli, crkvica mala, mala. Ne znam može li u nju stati 50 ljudi. Isprva se činilo da nas na misi neće biti niti 5. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, tako su ljudi dolazili. Već sam vam pisala da nisu toliko opterećeni točnošću vremena kao mi (iako je nama to potpuno neshvatljivo). Dva su mi događaja ostala u sjećanju. Prvi se dogodio kada smo tek došli i ugledali malenu djevojčicu. Željeli smo joj prići i dati bombon, međutim, malena nikada nije vidjela bijelu osobu. Kako je ona počela panično plakati i bježati od nas. Njezin je strah bio ogroman, kao i naša neugodnost. Iako su nas ljudi uvjeravali da ništa ne brinemo, svejedno nam je bilo jako neugodno. Drugi je događaj bio pod samom misom. Cijeli zbor čine jedan bubnjar i nekoliko žena, ali kada su počeli pjevati... Samo sam zažmirila i uživala u trenutku i toj čarobnoj glazbi, tom zanosnom ritmu, toj strasti za životom. Sve je bilo tako jednostavno, a prekrasno. Neka se sada nitko ne naljuti, iznosim svoje osobno mišljanje, ali nikada nisam čula niti jedan crkveni zbor da tako pjeva, pleše... Oni su se svi toliko unijeli u ritam, glazbu, zvuk bubnjeva... Neopisivo.

Lijepa priroda je bila svuda oko nas. Tako drugačija od naše gdje je sve puno zelenila, trave, cvijeća, šuma... A tamo šikara, pustoš, sama prašina (ja sam tamo bila u sušnom razdoblju pa ne znam kako izgleda kada je sve u cvatu). Ali, ima neke čarolije u tome. Nešto vas zanosi, nešto vas privlači, nešto kao da je u zraku. Kažu da je Afrika kolijevka čovječanstva. Valjda se to osjeti. Znam da je tamo sada daleko od savršenstva, stalni ratovi, glad, bolesti... Ljudi možda odmah Afriku vežu s HIV –om, neimaštinom, ali nije sve tako. Teško mi je riječim opisati i dočarati vam sve to, te zvukove i mirise. Znale smo ponekad na putu dugo ne sresti nikoga i onda smo mogle zaista uživati u pogledu na prirodu. Kako bismo se približavale selu, promet bi postajao gušći i ljudi su nas pozdravljali, ponekad i zaustavljali u želji da popričaju s nama. Bile su tu priče o teškom životu, traženje pomoći, raspitivanju o životu u Europi (iako većina ne zna gdje je Europa, ali znaju ili misle da znaju, da je to svijet potpuno drugačiji od njihovog). Međutim, većina je samo željala popričati s nama, bilo što. Priznajem da nam se nije uvijek dalo. Bile bi umorne, žedne, gledne, dobrano osunčane i pregrijane. Cijele smo pute prešle na biciklama i ponekad jednostavno nismo imale želju pričati niti slušati. Ali, shvaćate da ste tamo radi tih ljudi i možda vas netko zaustavlja radi nekog djeteta koje bi se trebalo upisati u školu ili neke bake koja je sama i treba pomoć. I zbog toga bi stale.

Vjera je ono što mi je uvijek davalo najviše snage da izdržim. Bilo je trenutaka kada mi je bilo jako teško, kada sam se zaželjela domovine, pogotovo na samom početku kada vam je sve novo i tako drugačije nego kod nas. Međutim, malena Biblija je uvijek bila moj prijatelj. Oni popodnevni sati kada sam u miru mogla moliti i razgovarati s Ocem za mene su bili tako dragocjeni. U crkvi je bio natpis – Sve mogu o onome koji me jača i on mi je dao snage ustrajati. Jer, osjećala sam da sam tamo gdje trebam biti upravo u trenutku u kojem trebam biti. Otac nas šalje iz razloga samo Njemu znanoga. Vi ne znate zašto ste tamo, kojoj ste osobi uparavo vi bili potrebni (i obrnuto, naravno), ali nije to niti važno. Otac zna i to je jedino bitno. Svi smo rođeni s nekom misijom u životu i kada osjetite tu sigurnost da upravo sada vršite svoju, to je osjećaj koji vam nitko ne može oduzeti. Niti vas razuvjeriti, jer vi znate. Isus je rekao da trebamo biti nevini kao mala dječica ukoliko želimo ući u Kraljevstvo. Upravo su ta dječica bila odraz naše vjere. Vjera da ste pomogli nekome, promjenili nečiji život, pomogli mu da postane druga osoba. Pod tim ne mislim da je itko od nas poslan mjenjati nasilno ičiju kulturu. Upravo je kultura bogatstvo svakog naroda. Ali, djeca su naša budućnost i ako pomognete nekom djetetu da krene u školu, da nauči čitati i pisati, računati... Naučili ste ga misliti. Naučili ste ga da postane svjestan sebe i svojih mogućnosti, da shvati da može. Neće svako dijete upisati srednju školu, niti fakultete, poneke će djevojke ostati trudne već u prvom srednje, poneki će dečki otići za lakom zaradom negdje drugdje, ponekima se više jednostavno neće dati učiti. Ali, poneki će htjeti dalje, željet će bolju budućnost, bolji svijet za svoje dijete. I upravo zbog tog ponekog ne treba odustati. Jer, nikada ne znate. Mi smo upoznale jednog dječaka koji je živio sam, roditelji su mu umrli, rodbina napustila. Taj je dječak radio na polju, uzdržavo se sam. Isprva mu nismo vjerovali, jer je išao u šesti osnovne. Gdje je socijalna služba? Odveo nas je u svoju kućicu koja je imala samo jednu deku koja mu je služila kao krevet, jednu tepsiju, jedan par tenisica i jednu košulju. Cijelo bogatstvo jednoga dječaka. Možda se pitate gdje je Bog? S njim, uvijek s njim. Jer da nije, on ne bi sve to preživio. Upisale smo ga u školu, našli smo mu kuma, koliko znam upisao je i srednju. On se bori, on želi nešto od života. E, zbog njega se sve isplatilo. Negdje sam pročitala da Bog na zemlji nema noge i ruke, da smo mi Njegove noge i ruke.
 

Da biste komentirali, prijavite se.