Daj mi slobodu

Svatko živi na neki svoj način, svatko je naučio živjeti, raditi, kretati se, čak i misliti na neki svoj način. Ali što kada netko drugi kaže kako tvoj način na kojeg si navikao nije dobar, nije ispravan, nije kako bi to drugi htjeli da jest? Što kada to prestaje biti prijateljski savjet ili sugestija? Gdje je granica između dobronamjernosti i zlonamjernosti? Može li uopće uplitanje u nečiji život biti dobronamjerno?
Autor: Daniel Vorih/Laudato Photo: selfdeterminationtheory.org utorak, 24. listopada 2017. u 10:23

Imam svoje mišljenje, ali mi je tuđe bolje

Čovjeku je prilagodljivost jedna od najvećih vrlina, ali može biti i jedna od najvećih mana. Ona je ključna sastavnica naše svakodnevice. Omogućuje nam preživljavanje u različitim klimatskim uvjetima, financijskim situacijama, ljubavnim situacijama, političkim sustavima itd. No, ona ponekad prestaje biti faktor preživljavanja i održavanja, kao i prihvaćanja stanja u kojem jesmo i postaje prepreka zdravom razvoju čovječanstva. Prilagodljivost nije kreativna, ona ne stvara ništa novo, ona je to što jest - prilagodljivost novim ili starim situacijama i baš zbog toga nema karakteristiku razumnosti koja razlikuje dobru od loše situacije, dobru od loše namjere, ona je programirana za učenje funkcioniranja u novom okruženju bez obzira kakvo ono bilo. Prilagodljivi ljudi ne vole one koji to nisu, one koji se ne mire sa svakom situacijom, one koji upozoravaju kako se nekim stvarima, opcijama i sustavima ne treba slijepo prilagođavati, zaboravivši što je tome prethodilo. I tu počinje zadiranje u slobodu nepomirenih jer oni ukazuju na konformizam pomirenih, na odricanje od vlastitih umnih sposobnosti, na to kako „imaju svoje mišljenje, ali im je tuđe bolje“. I onda ti isti ljudi nameću svoje „tuđe“ mišljenje kao jedino mjerodavno kojem se kao roboti zadanoj naredbi moramo pokoriti.


Čovjek je čovjeku vuk

Sloboda je vjerojatno nešto najvrjednije što je Stvoritelj čovjeku poklonio, to je ono po čemu smo Njemu slični i što je najvažnije, On je u svojoj slobodi odlučio nama podariti moć slobode i slobodno se odlučio poštivati tu našu slobodu pod svaku cijenu, čak i svog vlastitog života. Zašto onda mi ne činimo to isto jedni drugima? Zašto jedni drugima namećemo pravila kako bismo trebali „živjeti tu slobodu“? Zašto pri tome ističemo kako to sve činimo u dobroj namjeri i time svjesno lažemo? Bog je Jedan, Dobar, Istinit i Lijep, kako kaže filozofija. I taj isti Bog kaže kako je dobro dati čovjeku slobodu i On ju poštuje i neće iz „dobre namjere“ kršiti tu slobodu jer bi time pogazio samog sebe, povrijedio ljubav kao takvu upotrijebivši silu, a ljubiti se može samo slobodnom odlukom. Ljubav ne trpi silu, na nju se nikoga ne može prisiliti, ona je neukrotiva, ne prebiva u kavezu, ne da se vezati. „Čovjek je čovjeku vuk“ kaže latinska poslovica i gledajući današnju društvenu sliku primjećujemo kako su stari Latini izrekli svevremensku mudrost.


Jednostavno-ljubav

U svom tom kaosu pitam se jesmo li mi uopće sposobni biti čovjeku čovjek i slobodno ljubiti jedni drugi kao što nas je Gospodin ljubio? Odgovor sam pronašao u ljudima mjestu koji su, budimo iskreni, teret našeg društva, kojima je već u utrobi zapečaćena sudbina društvenog izgnanstva. Ljudima koji imaju višak kromosoma i koje često zbog toga smatramo manje vrijednima, koje nekad jedva i smatramo ljudima… To su ljudi s Downovim sindromom. Oni posjeduju „kromosom ljubavi“ kako su ga nazvali njihovi roditelji. Taj naziv otkriva samu srž njihovog postojanja, ali pogađa u smisao života nas „normalnih“. Isus je rekao kako On nije došao biti služen, nego služiti i time nam ostavio formulu života. To je najdublja istina, istina koja nas boli, istina koja nas suočava sa strahom kako naš život možda nije tako „savršen“ kako bismo ga možda ocijenili, kako naša fizička normalnost možda ipak nije prednost pred onom „oštećenom“. Ona nam samo daje veću odgovornost, veću mogućnost služenja, veću priliku za ljubav. Nedavno sam prisustvovao skupu jedne zajednice koja brine baš o tim posebnim ljudima, o onima s kromosomom ljubavi. Ostao sam posramljen. Oni su tako jednostavno, bez sustezanja i predrasuda prvi prišli, predstavili se dok sam ja, pomalo ukočeno, stajao i uzvratio im s nekim namještenim osmijehom. Razoružali su me. I sâm sam postao žrtva odraslog svijeta, pun kalkulacija, prosuđivanja drugih, ozbiljnosti koja krasi „razumne“ ljude. Stajao sam „gol“ pred onima koji su čisti. Pred onima koji su jednostavnošću raskrinkali svaku „uzvišenu“ misao „normalnih“ o njihovoj superiornosti nad onima „s posebnim potrebama“. Postao sam opet, barem na kratko, dijete željno ljubavi, igre, veselja, dijete moga Oca. Poželio sam i ja imati taj „kromosom ljubav“.


 

Da biste komentirali, prijavite se.