Jedan sasvim (ne)obični petak

Čini mi se kako sam pronašao novi (stari) smisao Božića. Kako je Isusova poruka svake godine jednaka: „Ljudi postanite ljudi, postanite djeca jer takvih je kraljevstvo nebesko. Svucite sa sebe starog sebičnog čovjeka punog straha od drugih i živeći život punim plućima postanite revolucionari ljubavi svaki dan!“
Autor: Daniel Vorih/Laudato/I.D. Photo: steeliman.com utorak, 29. prosinca 2015. u 10:13

Ustao sam pomalo uzbuđen zbog današnjeg dana. Ovo je jedini takav dan u godini kada i mlado i staro, vjernik i nevjernik, prijatelj i neprijatelj pomalo zastanu i usmjere svoje misli prema nekoj živoj ili već zaboravljenoj čežnji za toplinom obiteljskog doma, zagrljajem, pjevanjem poznatih pjesama, posebno ukrašenim stolom za kojim se svi osjećaju dobrodošlo… Kaže poznata pjesma u izvedbi grupe Fantomi: „Kad bi barem Božić bio svaku, baš svaku subotu!“ Pitam se zašto pjevaju svaku subotu, a ne svaki dan? Ali, možda bi to čak i u pjesmi zvučalo preoptimistično ili možda ne… Zašto je Božić tako poseban za svakog čovjeka? Što to ljudi osjećaju u svojim srcima u te dane, što im taj dan donosi?
 
Osim tzv. božićne „shopping manije“, prekomjernog zaduživanja i „peglanja kartica“ postoji i cilj tog „ludila“: nekoga usrećiti na taj dan, nekome pokazati privrženost, da ti znači više od drugih, da misliš na nekog drugog, da nije sam… Taj dan kao da svlačimo sebičnost sa sebe i spremamo je u ormar, a iz njega izvlačimo velikodušno ruho ljubavi, kao da iznova postajemo ljudi za druge, kao da se nanovo rađamo kao čovjek… Šteta što tu masku obično bacimo u ormar odmah nakon tog jednog dana, kao da na njoj piše obavezno baciti u otpad nakon korištenja ili, pak, znak opasnosti na kojem piše: „Upozorenje, moglo bi vam postati navika!“ A mi se bojimo takvih navika jer bi to značilo da postajemo slabiji, osjećajniji, da ćemo imati manje vremena za sebe, a više ga poklanjati drugima, da će naši novci postati javno dobro jer će se koristiti i drugima, da će prestati važiti zakoni osvete i mržnje koji uzrokuju ratove, automatski će se time i smanjiti proizvodnja oružja, političari će misliti na svoje državljane, na narod kojem će služiti, a ne njime upravljati ili iskorištavati za svoje interese, kako je bitnija dobrobit drugog.
 
Zamišljam kako bi svijet tada izgledao i dolaze mi samo slike nasmiješenih lica, bratskih zagrljaja prolaznika na ulici, radovanje radi sitnica, radi iskazane pažnje i brige, radi duhovnih, a ne samo materijalnih darova, međusobno pomaganje na poslu, treningu, ulici, kafiću, u crkvenim i državnim institucijama, nasmiješena lica za šalterom u bankama, referadama, mirovinskim fondovima, banke koje nagrađuju građane koji redovito isplaćuju rate kredita određenim bonusom ili smanjenjem kamatne stope, privatnike koji ne ostaju dužni svojim radnicima isplatiti plaće, koji im daju i božićnice jer su za nju ostavili dovoljno sredstava, radnike koji su sretni na svojim radnim mjestima, obitelji koje imaju vremena za svoju djecu, supružnike koji provode vrijeme sa svojom djecu u radosti i iz ljubavi jer nemaju brige na poslu, jer imaju dovoljno za potrebe svoje obitelji, svijet u kojem nema beskućnika, u kojem je svatko stambeno zbrinut jer ljudi nemaju više ona sebična odijela, naime spalili su ih nakon što su obukli velikodušna odijela ljubavi…
 
Čini mi se kako sam pronašao novi (stari) smisao Božića. Kako je Isusova poruka svake godine jednaka: „Ljudi postanite ljudi, postanite djeca jer takvih je kraljevstvo nebesko. Svucite sa sebe starog sebičnog čovjeka punog straha od drugih, brige za zemaljsko i obucite ova moja odijela novog čovjeka, punog povjerenja u svog Oca i živeći život punim plućima postanite revolucionari ljubavi svaki dan!“

 

Da biste komentirali, prijavite se.