Kroz ljubav prihvaćamo različitosti

Kada smo se rodili svi smo mi upoznali grupu čudaka. Grupu čudaka koju danas zovemo obitelj. Ja podržavam ovu teoriju, teoriju da smo svi toliko različiti ali da prihvaćamo jedni druge jedino kada ih zavolimo.
Autor: Blanka Relota/Laudato/D.T. Photo: pixabay utorak, 25. srpnja 2017. u 16:07

Kada razmišljam o prihvaćanju ono se jedino može objasniti ljubavlju. Tu nema druge ni treće, samo jedna jedina ljubav. Svi volimo razgovarati o različitostima; to nam je cool. Posjetit ćemo strane države, upoznati strance i njihove kulture; pričat im o svojoj. Svi volimo razgovarati o različitostima, ali samo razgovarati o tome. U praksi je to drugačije. Uvijek se vraćamo svojoj državi, svom gradu, sebi. Sličnosti nas umiruju, daju nam sigurnost. Svi volimo razgovarati o različitostima, ali samo razgovarati. Birat ćemo ljude koji su slični nama i nekako će nam neobjašnjivo bolje odgovarati nego oni od kojih smo različiti. Nego oni koji su od nas različiti.

Nije to ništa neobjašnjivo nego smo mi takvi; volimo sličnosti. One nas umiruju i daju nam sigurnost. Sigurnost da postoje ljudi slični nama, koje misle i rade na sličan način. Sigurnost da nismo nekakvi čudaci koji imaju svoj đir. Cool je nama da postoje negdje tamo drugačiji od nas, ali samo razgovaramo o tome. Biramo prijatelje slične nama kako bi razgovarali o istim stvarima, ritualima, vrijednostima i davali si potpore kako isto mislimo, radimo i da je to sigurno ispravno. Ispravno je ono što većina radi i misli a što tamo negdje postoji druga većina koju smatramo čudacima to ne mijenja stvari. Ne mijenja, ali samo u našim glavama. Mi smo za njih isto grupa drugačijih. I tako se mi dijelimo, na grupe, na drugačije, na čudake, na one koji su nam cool i dobri ali samo da postoje tamo negdje, u drugim državama i gradovima da možemo nekada otići i upoznati ih. Upoznati ih da bi sebi sličnima pričali o njima. 

Kada smo se rodili svi smo mi upoznali grupu čudaka. Grupu čudaka koju danas zovemo obitelj. Ja podržavam ovu teoriju, teoriju da smo svi toliko različiti ali da prihvaćamo jedni druge jedino kada ih zavolimo. Tek onda njihove različitosti nisu toliko bitne, tek onda ih i ne primjećivamo. Ja podržavam ovu teoriju, teoriju jedne jedine ljubavi; jer nema druge ni treće. Kada primijenimo ovu teoriju svakodnevno tek onda nam nije bitno što majka, otac brat ili sestra misle drugačije. Tek onda su njihove različitosti normalne i dozvoljene. 

Ovom teorijom objašnjava se i sve drugo. Objašnjava se postojanje svih nas. Teoriju Ljubavi upoznam i prepoznam svaki put dok gledam red za pričest i ispovijed. U tom redu prepoznajem različitosti više nego igdje drugo. Mladi, starci, djeca, roditelji, samci, bijelci, tamnoputi; te različitosti su samo oku poznate. Teorija Ljubavi najljepše objašnjava kako red različitih postaje red jednakih. U ovom redu mnogi ne misle i ne rade kao mi ali nas svejedno ovaj red umiruje i daje sigurnost jer u njemu nismo radi drugih nego radi sebe. 

Ako možemo stati jedni pored drugih u ovaj red onda možemo i u sve druge redove svijeta. Redove za banke, u kupovini, u školske klupe. Možemo sjesti jedni pored drugih na kavi i ne osjećati se da nas njihove različitosti ugrožavaju i sputavaju. Možemo navijati na stadionu za svoj klub bez vrijeđanja navijača suprotnog kluba. Teorija ljubavi čini različitosti nebitnim. Čini da ih ne primjećujemo. Kao što volimo članove svoje obitelji koliko god različiti od nas bili, nezamislivo više On voli nas. Ako možemo stati jedni pored drugih u red prema Njemu, možemo i u sve druge redove svijeta. 

 
Da biste komentirali, prijavite se.