U vrućem kalupu

Ne, ovo nije recept za novi senzacionalno dobar kolač niti ''kupite odmah'' reklama, već potreba izražavanja bunta protiv stavljanja čovjeka u tzv. ''ljudske okvire'' u kojima čovjek postaje ''politički korektan'' i društveno ''prihvatljiv''.
Autor: Daniel Vorih/Laudato/M.P. Photo: divinehealingword.files.wordpress.com četvrtak, 13. srpnja 2017. u 09:49

Uvijek sam se pitao otkud potreba razvrstavanja ljudi na ''prihvatljive'' i ''neprihvatljive'' i koji su to kriteriji određivanja pripadnosti pojedinoj kategoriji? Iz kojih pobuda nastaju takve podijele? Tko se toga dosjetio?


Grah uvijek drugačije pada

Otkad bilježimo ljudsku povijest postojali su jednaki i jednakiji, poželjni i nepoželjni, razvratnici i uzorni, plemeniti i obična „raja“. Takva podjela nastala je, u velikoj mjeri, prirodnom selekcijom. ''Tko je jači taj kači!'', kaže narodna poslovica i ona je nastala na temelju promatranja ponašanja pojedinaca u obitelji, grupi, zajednici, selu, gradu i postala općeprihvaćena istina. Muškarci su imali dvoboje dokazujući tko je ''više muško'', rugalo se ženama koje nisu bile plodne, odbacivalo se one koji su bili fizički nedovoljno jaki podnijeti fizičke radove u polju tj. one koji nisu bili kao „drugi normalan svit“ ili su obolijevali od, tada, neizlječivih bolesti. To, na žalost ili na sreću, ovisno o gledanju, nije ništa drugačije ni danas samo se promijenilo mjesto radnje. Više nismo na polju nego u zgradama, uredima, automobilima, zrakoplovima ili pak na ulici, u raznim domovima i prihvatilištima, ovisno o tome kakve smo već ''sreće''. I sve je to za nas normalno, ''Tako nam je grah pao!'', rekli bi mireći se s postojećom situacijom. Neki za svoju situaciju krive Boga, neki Crkvu, neki ''sudbinu kletu'' ili sreću, neki pak položaj zvijezda ili planeta koji su imali nepovoljan položaj u trenutku našeg rođenja ovisno već kome smo povjerovali.


Za doručak ''puru'', a navečer guru

Ipak mi se čini kako kriveći dotične prirodne fenomene ili božanstva zaboravljamo ili ne želimo priznati svoju osobnu krivicu za međuljudsku podjelu. Povodimo se za kojekakvim guruima i njihovim „produhovljenim“ porukama koje, ako ste primijetili, obično dovode do podjela na one koji su ili pristaše dotičnog „sveznajućeg“ koji time postaju ''mudri'', progresivni, liberalni, demokrati, pripadnici društvene avangarde ili, pak, protivnici koje se onda proglašava ''nazadnima“, ''konzervama'', ''zaostalima'' i kojekakvim sinonimima za „glupe“ ljude koji ne slijede trendove. I onda ti isti „napredni“ nazivaju „nazadnima“ one koji imaju svoje mišljenje, koji se nisu dali povesti za masom, koji imaju drugačija razmišljanja, koji drugačije shvaćaju društvenu situaciju, koji ne moraju slijediti trendove kako bi bili moderni, koje to zapravo i ne zanima. Čudna smo mi stvorenja, kao da stalno želimo živjeti naglavačke, a ne čvrsto s dvije noge na zemlji što i priliči stvorenjima koje zovemo ljudi.


Blago nama

I dolazi mi u pamet pitanje zbog čega je Isus mnoštvu govorio o blaženstvima? Koja su to blaženstva i zašto su ona nazvana tako i čemu služe? Siromasi duhom, ožalošćeni, krotki, gladni i žedni pravednosti, milosrdni, čisti srcem, mirotvorci, progonjeni zbog pravednosti. To je upućeno svima nama ljudima podložnima društvenim podjelama kojima srca vape za mirom, jedinstvom, pravdom, razumijevanjem, ljubavlju, milosrđem. Isus je pogodio u srž problema, On nije krivio bogove ni prirodne pojave čak ni nas ljude, On je otkrio formulu za mir, za radost, za međuljudsku ljubav i prestanak podjela, dao nam je rješenje svih svjetskih problema. Ono leži u promjeni srca i samo u tome. Ne u promijeni vlade, vlasti, političkog sustava i režima, pripadanje novim europskim, azijskim, afričkim, američkim ili svjetskim integracijama nego u promijeni srca. Ne trebaju nama francuske, ruske niti kubanske revolucije, ne trebaju ni fašisti ni antifašisti, ni liberali ni konzervativci, nama trebaju samo revolucionari ljubavi. E takvi nam samo trebaju i nikakvi drugi, uvijek isti! Nama trebaju srcem čisti!
 

Da biste komentirali, prijavite se.