Život u „Turskoj“

„Moja je 'Turska' bila kapelica u kojoj sam prvi put prisustvovao na jednom euharistijskom klanjanju, u kojoj sam doživio svoje novo rođenje, u kojoj sam otkrio i zavolio sebe, u kojoj sam susreo dobrog Šefa.“
Autor: Daniel Vorih/Laudato/M.R. Photo: Josip Ninković/Laudato subota, 23. svibnja 2015. u 08:31
Nedavno sam se vratio s Erasmus plus projekta u Turskoj. Radi se o projektima za mlade od 18-29 godina koje financira Europska Unija, a svaki projekt nosi određeni naslov koji se tiče jednog od brojnih socijalnih tema u državama u kojima se projekt održava. Tema ovog projekta je bila izrabljivanje djece u svrhu rada koje je jedan od većih problema u Turskoj.

Na projektu su, osim Hrvatske i domaćina Turske, sudjelovali mladi iz Španjolske, Rumunjske, Italije i Makedonije. Svakodnevne aktivnosti uključivale su radionice, diskusije, priređivanje skečeva, izrađivanje plakata kojima se htjela osvijestiti važnost tog problema i utvrditi razlike u rješavanju tog problema u zemljama sudionicama ovog projekta.

Fascinirala me činjenica kako je to, od svih zemalja sudionica, u Hrvatskoj najmanji problem. Našalio sam se kako je to zato što u Hrvatskoj ima velik broj nezaposlenih pa i da hoćemo ne možemo imati taj problem.
 

„Turska“ naša svagdašnja
 
Poanta ove priče nije prepričavanje dogodovština s tog putovanja već koristim tu priču kako bih objasnio jedan detalj kojeg sam primijetio. Ovoga puta to je Turska, ali na njeno mjesto možete staviti bilo koji naziv jer je poanta ista. Naime, radi se o zamišljenoj zemlji koja predstavlja bijeg od realnosti, a ta realnost ne mora biti ni loša ni dobra, ona je jednostavno tvoja, moja, naša, realnost.

Svatko od nas treba nekad otići iz svoje dokolice, svakodnevice i okruženja u kojem živimo kako bismo iz druge perspektive promotrili svoju životnu situaciju te, moguće i poželjno, donijeli odluke o pozitivnoj promijeni ili obogaćenju postojećeg života.

Mnogi ljudi dođu na takve projekte s određenim strahom od nepoznatog, neugodno im je pričati pred drugima na stranom jeziku, srame se sebe i onda im dobro dođe prilika za razbijanje tog straha.
 

Suoči se sa strahom
 
Taj strah je obično oznaka manjka samopouzdanja koje je uzrokovano čestim kritikama na račun njihovih sposobnosti, a to onda uzrokuje razvijanje predrasuda prema samom sebi i mišljenje kako su drugi bolji od njih. Tek u okruženju ravnoteže u kojem te osobe shvaćaju kako imaju priliku krenuti ispočetka, oni nadvladavaju taj strah i poprimaju novo, realnije mišljenje o sebi, otkrivaju nanovo same sebe i zavole ono što su otkrili. E ta „Turska“ je mjesto na kojem se ljudi ponovno rađaju te postaju sposobniji za život.
 

Ako zvoni, javi se
 
Moja je „Turska“ bila kapelica u kojoj sam prvi put prisustvovao na jednom euharistijskom klanjanju, u kojoj sam doživio svoje novo rođenje, u kojoj sam otkrio i zavolio sebe, u kojoj sam susreo dobrog Šefa.

Bilo je to prije devet godina, točnije, 10. svibnja 2006. godine kada sam imao 20 godina. To je susret kojeg nikad neću zaboraviti. Tada sam prvi puta u životu rekao svoj DA promijeni svog života, dopustio mogućnost Božjeg iznenađenja i rekao: „Isuse, ti me zoveš cijeli život, a ja se ne odazivam. Ali sada se odazivam. Evo me, tu sam!“

Tada je Ljubav ušla u moj život i ta me Ljubav naučila da sam vrijedan, dragocjen, ljubljen, kako sve ima smisla, kako mi je sve oprošteno, kako mogu otići još bezbroj puta nekim svojim putem, ali se uvijek mogu vratiti toj Ljubavi. Tada sam plakao kao nikad, tada sam se osjećao živim kao nikad, tada sam molio kao nikad, tada sam letio od ljubavi, tada sam poželio umrijeti i umro bih sretan, tada sam zavolio i upoznao Crkvu, tada sam susreo Duha Svetoga, tada sam susreo i zavolio Isusa Krista i prestao Ga se bojati, tada sam odlučio živjeti…
 

Život je dostupan
 
Moj je život dobio smisao jer više nisam koračao životom sam, već sam dobio vječnog Prijatelja koji nikud ne bježi, koji me bezuvjetno voli i ne zamara se time što ja mogu učiniti za Njega nego me pita što On može učiniti za mene. A ja sam dobio slobodu tražiti što god hoću od svog Prijatelja, ali i davati što god mogu svom Prijatelju.

Naučio sam dijeliti život sa svojim Šefom, ali i razgovarati s Njim kao najintimnijim prijateljem. Radi Njega se želim mijenjati, radi Njega ubijati svoj ego, radi Njega se poniziti, radi Njega se mogu odlučiti služiti, a tražiti da budem služen. Radi Njega je i svetost postala privlačna, dobila je realne okvire, postala dostupna, postala želja…

Ali dug je i trnovit put do tog cilja i što sam duže s Njim to sam svjesniji svojih ljudskih slabosti, mana i ograničenja, ali me nekako i dalje vuče želja za sve dubljim i dubljim poniranjem u taj život kojeg On nudi… A On odmjereno, kao pravi gospodin, miče prepreke svaku u svoje vrijeme, taman kad pomislim kako me zaboravio…

 
Da biste komentirali, prijavite se.