Biskupi na facebooku, a ministri bez pečata

„Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem.“
Autor: Fra Mario Knezović/fratar.net/Naša ognjišta/Laudato/M.P. Photo: facebook.com petak, 10. travnja 2015. u 11:04

Facebook biskupi
 
Halo, ovdje Papa. Takvim telefonskim pozivom svoje sugovornike iznenađuje papa Franjo. On osobno telefonira ljudima koji ostaju zatečeni takvim, do sada neuobičajenim, činom. Papa tako izlazi iz ustaljenih okvira protokola i krutoga institucionalizma. Papa želi osoban kontakt i ne prihvaća „izolaciju“ od svijeta. On se služi i društvenim mrežama kako bi njegove poruke stizale do ljudi. Taj njegov stil komuniciranja slijede i neki biskupi. Možda se pitamo je li to „trendovsko“ ponašanje ili iskorak? U naše doba svi ili gotovo svi, imamo mogućnost tehničkim pomagalima slati poruke, uspostavljati razgovore, slušati i čitati druge. Društvene su mreže postale dio svakodnevice. Gotovo da se pretpostavlja da imate Facebook ili Twitter profil. Još je Papa Ivan Pavao II. svojim klikom na tipkovnicu i pokretom miša najavio otvaranje vrata Crkve za nove medije. Papa emeritus Benedikt XVI. bio je dostupan na društvenim mrežama. Taj model komuniciranja s javnosti slijedi i papa Franjo.
 
U Hrvata je od biskupa prvi značajniji iskorak načinio dubrovački biskup Mate Uzinić. On na svome Facebook statusu objavljuje svoje govore, propovijedi ali i kratke misli i poruke i tako ničim ne odudara od drugih osoba koje objavljuju na svome statusu. U početku je time izazivao čuđenje, a sada je to normalno. Tim putem je zakoračio i biskup krčki fra Ivica Petanjak. On je u nastupnome govoru rekao vjernicima da će im biti dostupan njegov osobni broj mobitela, njegova adresa elektroničke pošte, njegov profil s društvenih mreža itd. To je otvorena ponuda uspostave komunikacije. Vjerujemo da će je i biti. Tim pozivom srušio je podignute zidove pristupa velikodostojniku. Tako će, čini se, pomalo umirati nametnuti stil monologa unutar Crkve. Taj je monolog osobito bio naglašen u hijerarhijskim krugovima. Model komunikacije po načelu „ovce i pastir“ odlazi tiho, ali nezaustavno, u ropotarnicu prošlosti. Ne treba strepiti nad time da će pastir prestati biti pastir, nego će taj pastir samo bolje čuti što ovca govori, a ne samo kako ona bleji.

Novi naraštaj biskupa i svećenika sa sobom, poput pape Franje, donosi novi način ophođenja s povjerenim stadom. To držim dobrim bez obzira na opasnosti koje sa sobom nosi javno komuniciranje. Treba čuti, a ne samo govoriti i „popovati“ onima kojima se služi na njivi Gospodnjoj. Osobito valja čuti njihov krik boli i breme siromaštva. Ta komunikacija ne smije imati ni najmanju primjesu populizma. Ona mora biti iskrena. Kada su razdragani inženjeri svojedobno došli do indijskoga predsjednika Gandhija kako bi mu rekli da su uspjeli uspostaviti telefonsku vezu s Amerikom, Gandhi je odgovorio: „Uzaludna je uspostava veze ako nećemo imati o čemu razgovarati.“ Tako je i snašom komunikacijom. Bit će uzaludne mogućnosti i tehnologija ako se ne uključi medij srca koji je spreman čuti i kritiku, a ne samo pohvalu i odobravanje. Za razgovor treba dvoje, a u monologu se gušimo u samodostatnosti!
 

A gdje je pečat, ministre

Ako niste, svakako vam preporučam da na Youtube-u pogledate zgodu s prosvjeda radnika u Nišu u Srbiji. Čovjek čita zahtjeve obespravljenih i ojađenih radnika. Onda mu iznenada iza leđa prilazi čovjek, vjerojatno od vlasti poslan, koji ga pita: „A gde je pečat?“ Zbunjeni čovjek je na to odgovorio da radnici Niša nemaju ni prava ni pečata. Igra s pečatom dobila je novi nastavak u Bosni i Hercegovini. Naime, službenik u federalnome ministarstvu rada i socijalne skrbi bio je nezadovoljan što upravo on nije kao potpisnik nasljednik ministra Vjekoslava Čambera. Vjekoslav se, usput rečeno, na vrijeme skrasio na novoj lagodnoj i dobro plaćenoj službi i sebi osigurao barem privremenu zemaljsku budućnost. Onda je taj buntovnik iz ministarstva jednostavno odnio službeni pečat kući i zbog toga nisu mogle biti isplaćene invalidnine i mirovine za tisuće korisnika. Čovjek se maštovito dosjetio kako je lijepo na nekoliko dana biti „šerif“ i držati taocima tisuće ionako osiromašenih ljudi. Tako je taj službenik ministarstva, nelegalne četverogodišnje Federalne vlade, i sam, bez ciljane namjere, potvrdio da su osim legitimiteta i poštenja ostali i bez pečata. I dok radnici u Nišu nemaju ni prava ni pečata, mi u ovoj nakaradnoj tvorevini nemamo ni pristojne vlade, ni države, ni pravde, a ni pečata koji bi to stanje verificirao takvim.

No, nije baš da svi nemaju pečata. Federalni ministar zdravstva u toj nelegalnoj vladi Rusmir Mesihović ne samo da je imao pečat nego je imao i slugane koji će udarati tim pečatom gdje on pokaže prstom. Zamislite što je učinio. Kao ministar raspisao je natječaj za izbor ravnatelja Kliničkoga centra Univerziteta u Sarajevu. I sada, dragi čitatelji, slijedi pitanje za milijun maraka. Znate li tko je izabran za ravnatelja? Uh. Mnogo vas, budući da živimo u BiH, zna odgovor pa ne možemo isplatiti obećanu nagradu. Za ravnatelja je izabran taj isti ministar koji je i raspisao natječaj. Čovjek sam svoj majstor. I dok nam ministar zdravstva tako dila sa službama, i dok je u sukobu interesa sa samim sobom, mi i dalje ostajemo bolesno društvo kojemu ni apaurini za smirenje više ne pomažu. I dok ovo budete čitali, najvjerojatnije će uslijediti nova „uhljebljenja“ kumova, te stranačkih, rodbinskih, klanovskih, ljubavnih i raznih drugih podobnika i slugana. Navijam za to da me oni koji o tome kadroviranju odlučuju u praksi demantiraju. Jer kod nas, žalosno nas iskustvo uči, s novom vladom i novim ministrima uvijek, gle čuda, sve nastaje novo i iz početka. Starozavjetni Propovjednik bi rekao: „Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem.“ Tako se to u krug vrti dok nacija ne smanta. Nacija gubi svijest, a vlast zdrav razum!
 

Da biste komentirali, prijavite se.