Fratrova posla

Kako je fratar-svećenik prije podne u Sarajevu bio desničar i konzervativac, a već popodne u Splitu ljevičar i liberal? U osvrtu čitajte zašto u BiH narod daje ostavku, a ne političari koji nemaju smisao za plač. Fra Mario Knezović piše kako je žurno potrebna udruga za zaštitu životinja od udruga koji ih tobože štite.
Autor: fra Mario Knezović Photo: kristinainsiena.wordpress.com petak, 06. studenog 2015. u 15:54

Izdajnik sam i licemjer

I dok se na jednome mrežnome portalu nekakvo „piskaralo“ umorilo u dokazivanju kako sam neumorni konzervativac, desničar i onaj koji prezire Tita i komunističku partiju, ja sam, vidi čuda, sasvim nenadano i bez znanja nedavno završio na mjestu gdje nije bilo ni desničara, ni konzervativaca, a ni mrzitelja lika i djela druga Tita. O čemu se radi? Naime, jedan prijatelj me pozvao da samo na kratko svratimo na jedno mjesto gdje on ima svome poznaniku predati nekakvu pošiljku. Nisam se raspitivao gdje idemo i kakvo nas društvo čeka. No, kad samo ušli kroz vrata restorana za dugim stolom je sjedila grupa muškaraca među kojima je bilo i ministara iz SDP-ove vlade. Pozdravili smo se. Oni koji nas poznaše govore sustolnicima tko smo. S osmjehom su nas dočekali za stolom. Osjetilo se da im je drago da fratar s njima sjedi, pruža im ruku, čak je i uljudan, nije isključiv. Svim silama su nas zaustavili da s njima nešto popijemo i pojedemo. Oni su, sukladno proračunskome novcu, jeli odabranu ribu i pili vrsno vino. Na tom im rekoh da mi fratri pijemo misno, a vi vrsno! Već nakon nekoliko minuta shvaćam da tu ima ljudi iz različitih političkih opcija. Malo sam odahnuo. Kao da mi je na tren izišla iz glave misao da se i Isus družio s carinicima i grešnicima. Uostalom, to je Božjim pastirima u opisu posla. Kratko smo s njima bili da bi se razvio suvisliji razgovor. Ipak, i bez velikih riječi shvatio sam kako su Hrvati ipak jedinstveni, ali samo u slučaju, nažalost, kad zajedno dobro jedu i piju. Možda da je i narod malo sitiji bilo bi manje podjela? Ovi koji dobro jedu uglavnom među narod bace kost da je glođu. Tako funkcionira javni život i politika. Ovo druženje je bilo na dan utakmice Hajduka. Tako sam nakon spoznaje da kao kršćanski konzervativac dijelim stol sa ljevičarskim sljedbenicima spoznao i činjenicu da sam u tome društvu bio jedini dinamovac. Istu večer sam, što je bio cilj ovoga putovanja, s prijateljima iz „bijeloga tabora“ išao na Poljud dati podršku Hajduku na europskome putu. U veličanstvenoj atmosferi Poljuda svi su bili u bijelim majicama osim mene. Na meni je, sasvim slučajno, bila plava majica. Bio sam kao crna ovca u stadu. Cijeli stadion je pjevao „Nosi mi se bijela boja“ premda meni ni, iskreno, u plavoj nije bilo loše.  I vi čitatelji se vjerojatno pitate što ja pišem ovo. Pišem iz jednostavnoga razloga da napravimo odmak od površnoga zaključivanja i analiziranja događaja. Nije stvarnost ono što vidimo, čujemo ili pročitamo. Po ovome bi svatko mogao zaključiti da sam ja pristaša lijeve opcije i da sam navijač Hajduka. Oči su tako vidjele i rekli bismo da je to istina. No, često je stvarnost i realnost drugačija. Ona stara izreka „s kim si takav si“ očito uvijek nema svoju težinu. Eto, prije podne sam u sarajevskim medijima bio rigidni konzervativac, a popodne sam uz Splitu bio liberalni ljevičar. Čak sam se u tome „lijevome“ društvu našalio da ću čim prije morati na ispovijed jer kao dinamovac podržavam Hajduk i da kao „desničar“ uz čašu nazdravljam „ljevičarima“. Rekli bismo da je to s moje strane izdaja i licemjerstvo. I nije nevažno spomenuti da je i među tim tzv. „ljevičarima“ bilo onih koji čitaju ove kolumne koje pišem. Zato sam se i čudio da su htjeli platiti piće znajući kakav je moj stav prema onima koji i dan danas nose štafetu i pjevaju pjesme po šumama i gorama.  


Kad će naši političari proplakati

Predsjednik Zastupničkog doma američkog Kongresa John Boehner dao je ostavku na svoju poziciju. Naime, tijekom posjeta pape Franje SAD-u, ovaj je zastupnik više puta zaplakao pri govoru Petrovog nasljednika na zemlji. Inače je Boehner katolik koji za sebe kaže kako se svako jutro prvo pomoli. Nakon posjeta pape Franje, sljedeći dan, odlučio se ujutro pomoliti i nakon toga je donio odluku o povlačenju sa svoje funkcije. Boehner je također na konferenciji izjavio kako ga je susret s papom Franjom jako dirnuo i opisao je kako ga je Franjo zamolio da se moli za njega, što je njemu bilo veliko iznenađenje jer „tko je on da se moli za Papu“ kazao je taj savjesni političar. Kad sam pročitao ovu vijest počeo sam se uokolo raspitivati je li se negdje kod nas ikada ovako nešto dogodilo. Papa je bio u Sarajevu u lipnju i bilo je prigode za plač naših političara. Ne. Kod nas nema toga pape, niti se još rodio od majke, koji bi taknuo srca političara. Oni su svakako i u svakome smislu nedodirljivi. Ne dira ih ni nezaposlenost, ni socijalni nemiri, ni iseljavanje mladih, ni nepravda, ni neisplaćene plaće radnicima, ni nepotizam. Zašto bi ih onda dirnuo govor pape Franje? Ono u Sarajevu je, priznajmo konačno, bila predstava za javnost. Papa je došao kako bi se BiH svijetu predstavila kao normalna zemlja. Hrvati su njegovim dolaskom u Sarajevo dokazivali da su nekakav čimbenik u BiH i da nas još uvijek ima, a grad Sarajevo, čitaj Bošnjačka većina, je profitirala u smislu tolerancije kako bi odaslali poruku da i za kršćane, tobože, ima mjesta u multietničkome gradu. Od svega ovoga malo je istine. Bosna i Hercegovina nije normalna država, Hrvata u BiH je sve manje, Sarajevo nije multietnički grad. Nakon Papina odlaska svi su ostali na istim pozicijama i na istome rastojanju. Narod i dalje plače, a političari se smiju. I umjesto političara, što je čudo neviđeno, narod daje ostavku. Uzima kufer u ruke i odlazi tražiti koricu kruha. Napuštaju zemlju koja je taoc pojedinaca i grupica iz nacionalnih torova. E moj Papa, e moj narode! Papa je pozivao na promijene i obraćenje. Ali ga nisu čuli na način kao što je Niniva čula proroka Jonu pa je i njihov vladar sjeo u pepeo i pozvao sve na pokoru kako stoku tako i ljude. Kod nas te reakcije nema. Sjedi se i dalje u dobro plaćenim foteljama, a narod postaje, da ne napišem onu gore ružnu riječ, „živo blago“ privezano uz jasle u kojima nema hrane.


Sveti Franjo i pasija posla

Poznato je da se svetoga Franju drži zaštitnikom životinja i okoliša. Legenda kaže da se družio s vukovima u Gubiju te je pjevao pticama. Lijepo je što je asiški siromašak volio životinje. Volim ih i ja. S njima sam odrastao. Krave, konji, ovce, psi (ćukenja) i mačke bili su moja svakodnevica. Međutim povodom blagdana svetoga Franje mediji su samo izvještavali o kućnim ljubimcima, a vrlo malo o svetome Franji. Informativne i mozaične televizijske emisije su se natjecale tko će više priloga načiniti o psićima i mačkama. Čak je bio i službeni crkveni obred blagoslova kućnih ljubimaca. Svašta! Izvještavalo se i pisalo o psićima i macama kao da su nadljudi. Dijele se savjeti za njihovu kaloričnu prehranu, njihovo friziranje, potom upotpunjavanje prehrane vitaminima i tako redom. O porukama svetoga Franje ni riječi. To vam je tako kad je mnogima kućni ljubimac pas i mačka, a ne svetac koji je uspio u svakome stvoru naći brata. Većina gradova ima specijalizirane trgovačke centre za kućne ljubimce. Uzdržavanje psa ili mačke postaje „religija“ ili „obred“ za mnoge. Udruge za zaštitu životinja niču kao gljive poslije kiše. Čekam dan kad će netko osnovati udrugu da zaštiti te predivne životinje od onih koji na pogrešan način brinu o njima. Žurno je potrebna udruga za zaštitu životinja od udruga koji ih štite. Psu nije mjesto uz kućni kamin, kao što ni čovjeku nije mjesto u štali. Psećije okruženje je priroda, snijeg, hladnoća jer je stvoren da može i na minus četrdeset stupnjeva savršeno funkcionirati. Životinje treba voljeti, a ne zlostavljati u ime nedostatka prijatelja iz ljudske populacije. Ma, da budem otvoren, sve su vam ovo pasija posla!
 

Da biste komentirali, prijavite se.