Neutemeljeni napadi na rektora Borasa i sarajevska priča

Prije pisanja ovoga osvrta telefonski sam kontaktirao nekoliko uglednih profesora i ujedno prijatelja u Zagrebu da čujem što oni kažu o kolegi i novoizabranome rektoru Damiru Borasu. Vrlo je zanimljivo iznijeti da su svi ustvrdili da je riječ o pristojnome, dobroćudnome, susretljivome čovjeku koji rado prima i sluša tuđe savjete. Za hrvatske okolnosti ovo je velika stvar jer redovito zbog taštine i ljubomore o drugima se iznose gadosti i loše strane kako bi ih se diskreditiralo.
Autor: fra Mario Knezović/Laudato Photo: www.slobodnadalmacija.hr utorak, 13. svibnja 2014. u 13:23

Kada je novoizabrani rektor Zagrebačkoga sveučilišta Damir Boras izišao u javnost s izjavom kako Sveučilište treba vratiti biblijskim vrijednostima koje su u Hrvatskoj zanemarene, a na kojima se temelji Europa, ustali su se na njega „proroci“ ateizma i „deca“ komunizma. Rađaju se kritičari te izjave i još jednom na vrlo plitak način razotkrivaju sebe i svoje namjere s misli da samo oni imaju pravo govoriti i pisati što hoće, a drugi nisu za to predodređeni. Pročitavši osvrte tih kritičara čovjek se samo može smijati ili praviti glup i na temelju te gluposti misliti da imaju pravo. Drugi ključ shvaćanja tih tekstova, uza sva nastojanja, nije moguć.

Zanimljivo je kako je najbučniji bio Pavle Močilac. On Borasu napominje kako bi biblijske vrijednosti mogle značiti i osvetu, nasilje i kamenovanje. Pavle Močilac je, tako njegov tekst sugerira, jako zabrinut da se nježno postupa prema svakome. No, taj isti Močilac, glavom i bradom, ovdje vjerojatno samo bradom, na svome je mrežnome profilu povodom konvencije utemeljitelja HDZ-a napisao ovo: „Trebalo je na tu konvenciju doći sa šmajserom, bojnim otrovom, bombom, eksplozivom… pobiti govna i gotova stvar.“ Isprika zbog ove ružne riječi, ali morao sam citirati u izvorniku. Eto to je napisao čovjek kojemu je Biblija neprijatelj i koji se, tobože, straši da se ne bi u ime Biblije nešto loše dogodilo narodu.

Prije pisanja ovoga osvrta telefonski sam kontaktirao nekoliko uglednih profesora i ujedno prijatelja u Zagrebu da čujem što oni kažu o kolegi i novoizabranome rektoru Damiru Borasu. Vrlo je zanimljivo iznijeti da su svi ustvrdili da je riječ o pristojnome, dobroćudnome, susretljivome čovjeku koji rado prima i sluša tuđe savjete. Za hrvatske okolnosti ovo je velika stvar jer redovito zbog taštine i ljubomore o drugima se iznose gadosti i loše strane kako bi ih se diskreditiralo. Oni o Borasu rekoše uglavnom sve najbolje. Usto nije zgorega spomenuti da Boras svoje podrijetlo vuče iz Vitine u Hercegovini i da mu je otac bio đak franjevačke širokobriješke gimnazije. Njihovu kuću po nadimku zovu „Pratrovići“. Možda i zbog ovoga obiteljskoga pridjevka Borasu nije lako biti u blizini onih koji su šmajserima, bojnim otrovima i bombama svojedobno franjevce ubijali.

Očito je mentalitet u glavama „dece“ komunizma ostao nepromijenjen i sada samo nastupaju s pozicije i naslova ateista i tako se prikrivaju, a zapravo, što Močilac svjedoči u svome pozivu, oni bi se najradije s nekima obračunali po načelu masovnih ubojstava. To im je stil. Rektor Boras je jasno rekao da pod biblijskim vrijednostima vidi kriterije pravednosti, ljubavi za bližnje, pomaganja slabijima, poštenja u radu itd. No, to ne vrijedi za one koji u ime sekularizma žele u korijenu i nasilno mijenjati vrijednosti na kojima je nastalo i Zagrebačko sveučilište kada su ga 1669. osnovali isusovci. Zato je Anthony Flew, jedan od najvećih filozofa ateizma, koji je ateistima donedavna služio kao uzor, pa je potom spoznavši Boga, napisao: „Teško onima koji zlo zovu dobrim, a od dobra prave zlo, koji prave od mraka svjetlost, a od svjetla mrak.“

Volio bih da su ovakvi kao Pavle Močilac devedesetih godina bili bučni u borbi protiv Biblije jer bi im čestitao barem na dosljednosti. Oni su se tada pritajili, uvukli u mišje rupe i sada progovaraju i hoće da ih se čuje. Licemjeri! Umjesto da s radosti žurimo napisati kako novi rektor govori osam različitih jezika i, što je najvažnije, govori jezikom biblijske ljubavi, kritičari ga površno i plitko napadaju. Nije lako biti rektor, a ujedno i „Pratrović“.

Sarajevo je grad ljubavi i tolerancije

Dugo i na široko se provlači teza kako je Sarajevo miroljubiv grad, pun razumijevanja različitosti, multietičan i dobroćudan. Ima mnogo onih koji su „popili“ tu priču. Stječe se dojam, na temelju tih priča, kako vas odmah na ulasku u grad, bilo sa strane Hadžića, Vogošće ili Pala čekaju razdragane Sarajlije koje vas grle ne pitajući vas ni za naciju ni za vjeru. Lijepo te grle u okruženju zeleno obojenih rasvjetnih stupova, koji su upravo takvi zbog naglašavanja vjerske pripadnosti, kao i islamskoj kulturi prilagođenih kioska za tisak. Sam ulazak u taj grad, prolazniku koji ima oči, jasno je da je nad njim izvršena strašna srpska agresija i da je taj narod patio, ali je očito de je naknadno izvršena kulturna i arhitektonska agresija u nasilnoj preinaci natpisa ulica na zeleno, brojnih zgrada izgrađenih usred parkova s istočnjačkim štihom itd.

Uza sve to, mora se priznati da iz toga grada znaju odašiljati „spin“ poruke o multietičnosti. Tako su za gradonačelnika instalirali Hrvata, ali po volji i ukusu Bošnjaka, Ivu Komšića. Onda je taj Ivo, vjerojatno bez dopuštenja Bošnjaka, jer što se on ima pitati, potaknuo dodjelu priznanja počasnoga građanina Sarajeva Milanu Bandiću, zagrebačkomu gradonačelniku. Potom su skupštinari tu ideju uredno izglasali i počast dodijeli Bandiću. Međutim kada je Bandić progovorio ono što Sarajevo ne želi, ili nije sposobno čuti, tu počast su mu oduzeli. Zaključak je jasan. Ako želiš u Sarajevo ili išta dobiti od Sarajeva, nemaš pravo misliti, a kamoli govoriti drugačije nego što oni misle i govore. To je ta sarajevska priča u kojoj u tramvaju ubijaju mladića Denisa Mrnjavca zbog toga što je Hrvat, u kojoj se često pišu pogrdni natpisi na crkvama i crkvenim ustanovama, u kojoj se časnim sestrama sramotno dobacuje po tržnicama itd. Naravno, ovdje ne želim govoriti o mnogima koji su zbilja dobronamjerni i pristojni građani Sarajeva, ali na žalost takvi su zasjenjeni ovakvima koji u ime slobode čine ideološko nasilje.

Usto Sarajevo je grad u kojemu ne može za nogometnoga trenera doći Srbin Ljupko Petrović i u kojemu se pali zastava hrvatskoga naroda na stadionima. Sarajevo je grad u kojemu Nermin Nikšić izjavljuje da su Hrvati iz Posušja, Ljubuškoga, Gruda i Širokoga Brijega banda s kojom se treba obračunati. Sve je to Sarajevo i uzaludno se truditi sveprisutnoj dodvorici Emiru Hadžihafizbegoviću u spašavanju obraza grada koji se često lažno predstavlja. No, unatoč tomu Milan Bandić je išao u taj grad. Čovjek ne zna što bi na taj njegov čin rekao osim da zaključi da je Bandić svetac ili naivac? No, čini mi se da sveci nisu bili populisti! A proslavljeni nogometni trener Ćiro Blažević, koji sada odigrava nižerazredne utakmice po seoskim ledinama, uklapa se u tu priču u kojoj su po načelu dubrovačke diplomacije svi sa svima u Sarajevu dobri, ali nitko s nikim nije iskren.

Osobno volim doći u Sarajevo i susresti drage mi ljude koji žive stvarnost daleko od ove farse i lijepo umotane priče. Volim doći u taj grad, prošetati njime, pojesti ćevape i čuti istodobno zvuk zvona katedrale, pravoslavne crkve i poziv na molitvu imama s džamije. Sve to volim, al ne volim kada uz ćevape ili drugo jelo, u nekim ugostiteljskim objektima, u nedostatku poštivanja običaja drugih, ne mogu naručiti čašicu vina ili pivo, nego samo kiselo mlijeko. To je ta multietična sredina koju, na žalost, u mnogočemu obilježava jednoumlje. Tu ni Valter koji brani Sarajevo teško može biti od pomoći!
 

Da biste komentirali, prijavite se.