Sankcioniranje prizvanih na savjest protivi se međunarodnom, demokratskom i ustavno-pravnom poretku

Priziv savjesti predstavlja otpor pravnoj normi utemeljen na pretpostavci da osoba ne mora poštovati zakon ili neke njegove odredbe ako iste uključuju postupanje protivno savjesti. Sankcionirajući onoga koji se priziva na savjest, krši se čovjekova sloboda savjesti. Na žalost država, koja bi trebala poštivati slobodu ljudske savjesti, često puta u ime demokracije svojata područja koja su vlastita osobi kao pojedincu.
Autor: fra Mate Bašić Photo: girija.info četvrtak, 13. studenog 2014. u 20:41

Ukoliko je doista Siniša Varga, ministar zdravlja, izjavio da: »Je došlo do određenih propusta uprava bolnica i šefova ginekologije i opstetricije u određenim zdravstvenim ustanovama. Već smo odradili sastanke sa sanacijskim upraviteljima, odnosno ravnateljima bolnica da ih upoznamo s njihovim obvezama po pitanju provođenja zakona, ali i s određenim provedbenim mjerama, kako bi se ta dostupnost osigurala i u bolnicama u kojima je došlo do priziva savjesti svih liječnika«. Ili ako pak govori da: »Apeliramo na širu javnost da imenom i prezimenom ili anonimno prijave bilo kakva odstupanja od ili uskraćivanja njihovih prava, jer na taj način ciljanom kontrolom možemo biti puno efikasniji, otklanjanjem bilo kakvih barijera tom medicinskom zahvatu«, tada se je baš taj ministar ogriješio o mnoge domaće i međunarodne zakone.

Naime, počnimo ab ovo.  Što je to priziv savjesti?

»Priziv savjesti možemo promatrati kao oblik građanske neposlušnosti i kao legalno, međunarodno priznato pravo građana – pravo slobode. Velik broj razvijenih zemalja priziv savjesti svrstava u kategoriju prava na slobodu pa tako svake godine 15. svibnja obilježavamo Međunarodni dan prigovora savjesti.

“Dvije stvari ispunjavaju me sve većim strahopoštovanjem i udivljenjem što ih više promišljam - zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni...” Immanuel Kant

Sudovi savjesti utemeljeni su na moralnom imperativu koji može biti odraz političkog, vjerskog, filozofskog uvjerenja. Budući da su ta uvjerenja dio identiteta osobe, postupanje protivno tim uvjerenjima budi osjećaj straha od kazne i gubitka identiteta što je za većinu pojedinaca neprihvatljivo. Priziv savjesti predstavlja otpor pravnoj normi utemeljen na pretpostavci da osoba ne mora poštovati zakon ili neke njegove odredbe ako iste uključuju postupanje protivno savjesti.

Poznat je primjer boksača Muhammada Alia koji je zbog prigovora savjesti odbio ratovati u Vijetnamu jer se rat protivio načelima njegove vjere (Islama). Tada je izjavio: „Niti jedan Vijetkongovac nikada me nije nazvao crnčugom“. Osudila ga je porota, sastavljena isključivo od bijelaca, na pet godina zatvora.

Česti su primjeri liječnika koji zbog prigovora savjesti ne žele sudjelovati u postupcima pobačaja, umjetne oplodnje i eutanazije. Usput spomenimo da je pobačaj za osobe kršćanske vjeroispovijesti neprihvatljiv. Izopćenje iz Katoličke crkve kazna je za svakoga tko izazove pobačaj i za svakoga tko se s njime suglasi, ističe kardinal Alfonso López Trujillo.

Zakonodavstva razvijenih zemalja vođena zaštitom ljudske slobode, identiteta, savjesti i dostojanstva dopuštaju priziv savjesti kao pravno dopuštene radnje ograničenog opsega. Da bi priziv savjesti bio legitiman, mora se zasnivati na moralnim principima pojedinca koji shvaća značenje pravnih normi, a ne na osobnim interesima. S druge strane, bitno je da pravo jednog pojedinca ne ugrožava ili isključuje prava drugih ljudi.

U tom smjeru kreće se i hrvatsko zakonodavstvo. Zakon o liječništvu u članku 20. propisuje: „Radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja liječnik se ima pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta. O svojoj odluci mora pravodobno izvijestiti pacijenta te ga uputiti drugom liječniku iste struke.“«¹

Osim ovoga zakona slično stoji i u drugim ustavnim ili zakonskim odredbama. Tako na primjer slične odredbe sadrže Ustav Republike Hrvatske, Zakon o dentalnoj medicini (članak 26.), Zakon o medicinskoj oplodnji (članak 38.), Zakon o sestrinstvu (članak 3.) i Kodeks medicinske etike i deontologije (članak 2.).²

Stoga, sankcionirajući onoga koji se priziva na savjest, krši se čovjekova sloboda savjesti. Takav postupak nije moguć u demokratskom društvu i na taj način čitavo demokratsko društvo pada u vodu. Takvo oduzimanje prava na slobodu savjesti i prigovor savjesti ukazuje na totalitarni režim i ideologiju protiv ljudske slobode što u svemu krši sve moguće međunarodne konvencije o ljudskim pravima i etičke kodekse.

A pobačaj nikako nije pravo žene ili pravo muškarca i žene zajedno, već posljedica mentaliteta smrti koji u pozadini nosi svaku odluku protiv života i obitelji, što u sebi nije drugo nego li čisti egoizam.

Na žalost država često puta u ime demokracije, koja bi trebala poštivati slobodu ljudske savjesti, nerijetko svojata područja koja su vlastita osobi kao pojedincu, jer se nalazimo sučelice sveprisutnoj i samovoljnoj političkoj moći. Država ili druge institucije uzurpiraju si pravo govoriti u ime nekih manjina i na taj način ne poštuju prava većine, te se onda postavlja pitanje koga ta država zastupa i čija li je ta ista država? Prema pokazateljima tolikih prošlih i suvremenih kobnih iskustava, ideal jedne diktature bio bi čovjeka otuđiti od samoga sebe, što se danas na veliko svim snagama pokušava i na ovaj način oduzimanjem prava na priziv savjesti, što je po svim poveljama, kodeksima, konvencijama i zakonima nedopustivo.

Stoga bi bilo bolje da se ljude poučava o mentalitetu života i mentalitetu ljubavi, jer »ljubav nije šala i razbibriga za one duhom nedorasle, nego korist i nagrada za zrele i odgovorne«, a tome se upravo protivi ovakav postupak vladajućih.

[1] Željko ČIŽMEK, Prigovor savjesti, u: http://www.iusinfo.hr/DailyContent/Topical.aspx?id=11891, (12.11.14)
[2] Usp. Isto.

Da biste komentirali, prijavite se.