Hajdemo biti zajedno!

U najnovijoj kolumni koju objavljuju "Naša ognjišta" fra Mario Knezović piše o obilježavanju 1700 godina Milanskog edikta, vjeri jedne bake i o plasmanu reprezentacije BiH na Svjetsko nogometno prvenstvo.
Autor: fra Mario Knezović/Laudato Photo: en.wikipedia.org utorak, 12. studenog 2013. u 10:38

Obilježen je spomen na Milanski edikt iz 313. godine kada su kršćani dobili pravo javnog ispovijedanja svoje vjere. Taj je događaj obilježen u Nišu, u Srbiji. Posebno su to slavili katolici, a posebno pravoslavci. Zajedno se, kažu, nije moglo. Kažu da su pravoslavci to odbili. Ne znam koliko su katolici bili uporni. Nadbiskup beogradski Hočevar tvrdi da su tražili da budu zajedno. Svakako je nakaradno da se bar tada nije moglo biti zajedno. Zar se bar tada nisu mogli zakopati argumenti razmimoilaženja i potražiti razlozi zajedništva koji su mnogo važniji? Isus, kojega, tako kažu, slave i jedni i drugi, rekao je da budemo jedno. Od toga jedno je bilo samo ono pojedinačno. Rekli bismo po vojnički „na parove razbroj se“. Dubrovački biskup Mate Uzinić je na upit novinara rekao da je susret Papina izaslanika Scole i pravoslavnog patrijarha Irineja bio pristojan i u diplomatskim okvirima. Bolno! Susret onih koji Isusa slijede ne smije biti tako hladan i formalan. No, hvala biskupu Uziniću što je iskreno iznio kako je bilo. Kada nema iskrenosti u susretu, neka bar ima u izjavama. Mora nas zaboljeti činjenica da su kršćani razjedinjeni i da ovom prigodom pravoslavci nisu htjeli slaviti s katolicima. Nisam pristalica naivnog ekumenizma, ali sam svakako uvjerenja da se od zajedništava ne smije odustati.

Dobro se sjetiti nastojanja mostarskoga biskupa dr. Ratka Perića koji je s plemenitim namjerama pohodio mitropolitu pravoslavne crkve na Cetinju Amfilohija Radovića a potom ga je primio i u Mostaru. I ti su susreti bili lijepi. No, nedugo zatim Amfilohije Radović je izrekao takve grozne tvrdnje o papinstvu i katolicima da se čovjek zbilja zapita je li naš Isus isti onaj iz Nazareta i isplati li se s takvima uopće susretati. Tužno je kada crkveni predstavnik pita za mišljenje Beograd, a zanemari Betlehem, Nazaret i Jeruzelem!  

Vjera bake i teškoga bolesnika

U Godini vjere mnogo je toga dobrog i znakovitog učinjeno. Održani su brojni susreti, duhovne obnove, seminari, hodočašća, kateheze itd. Uz to mnogo je učinjeno na izdavačkom području kako bi spisatelji iznijeli važnost vjere i to pretočili u srca vjernika. Čulo se dosta konkretnih izjava o vjeri kao i glasova svjedoka vjere. No, od svega toga na osobnoj razini izdvajam dva detalja koja mi se čine najupečatljivijim. Prvi je konkretan primjer vjerskog postupanja, a drugi izjava. Čekajući u poslovnici banke u Imotskom da podmirim župne račune, svjedočio sam gesti starice koja nas je sve dirnula. Dok su mnogi mrmljali i nervozno čekali svoj red za uplatu, unutra je ušla baka koja je odmah s vrata pozdravila s 'Hvaljen Isus i Marija'. U tome trenutku se sve mijenja unutar toga nervoznog puka. Na upit službenice baki kako je ona odgovara da je dobro jer ionako je sve Božje i u Božjim rukama. Svi su nakon toga počeli biti šutljivi, sabrani, a guranje u redovima je prestalo i osjetilo se posebno ozračje. Starica je svojim stavom i navještajem promijenila stanje. To je vjera bake koja se Boga ne stidi ni privatno ni javno. Drugi detalj koji mi se osobito dojmio je izjava jednog teškog bolesnika koji je u međuvremenu preminuo. Pokoj mu duši. Susrećući ga u teškoj i neizlječivoj bolesti, na moje pitanje što bih kao franjevac trebao poručiti vjernicima, on mi reče ovako: „Kaži im da si susreo jednog teškog bolesnika koji unatoč tome još uvijek radosno vjeruje u Boga.“  

Mijajlović komentator koji to nije

Nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine plasirala se na Svjetsko nogometno prvenstvo koje će se odigrati u Brazilu. Ta je vijest svakako dobra u zemlji gdje je malo toga dobrog. Plasman treba pozdraviti ponajprije zbog radosti „orobljenoga“ naroda ili „raje“ koja se barem može radovati igri kada je već kruha ponestalo. Osobno sam, premda sam športski zaljubljenik, prvi put uspio odgledati cijelu utakmicu koju igra reprezentacija BiH. Bila je to utakmica koju su igrali protiv Litve. Utakmicu sam gledao na zahtjev nekolicine koji su htjeli da čujem, kako rekoše, neobična komentatora Marjana Mijajlovića koji komentira utakmice na TV Face. Mnogima se način komentiranja, tako kažu, sviđa ili barem sa simpatijama na to gledaju. Zato se u prvom dijelu ovog osvrta bavim komentatorom, a u drugom ćemo dijelu vidjeti čija se Bosna, ono Hercegovina se samo povremeno izgovori, plasirala u Brazil.

Što se komentiranja i komentatora tiče, najprije nije bilo tona, nakon toga je stigao ton koji je bio katastrofalan. No, kada je stigao tonski signal kakve-takve kvalitete, tek tada uvidjeh da bi bolje bilo da tona uopće nema i da se ne čuje komentator koji je izgovorio toliko nebuloza da to zdrav razum ne može prihvatiti. Bio je iritantan! Htio je biti važniji od Džeke i Ibiševića. Od svega dara taj komentator, to se mora priznati, ima neumornu navijačku intonaciju s kojom pokušava prekriti nedostatak dara i vještina koje mora posjedovati komentator na takvoj razini. To što je simpatičan, satiričan, iskren pa i plemenit u namjerama nije dovoljno. Kada sam ga čuo, uzeo sam papir i bilježio. Njegov me stil podsjetio na anegdotu koja se pričala o poduzeću koje se bavi asfaltiranjem cesta kojima se zbog loše kvalitete kaže da su od asfalta samo boju pogodili. Tako je i ovaj komentator samo intonaciju pogodio, a ostalo je ispod svake profesionalne razine. Tako on ushićeno viče da je svaka minuta utakmice važnija od života, pa je nakon toga počeo ljubavne poruke tipa „Vedade ljubavi“, pa je nakon toga zanosno čestitao Bajram, pa je počeo s privatnim porukama i elektroničkom poštom koje je osobno dobivao, pa nam je kazivao sjedi li ili stoji, pa nam priopćio da je bijel kao kreč, pa je bezbroj puta kliktao kako je ovo njihova Bosna, a ne Bosna onih drugih i tako je redao nevjerojatno nepodnošljive tvrdnje i podatke koji su apsolutno suvišni za trenutak jedne nogometne utakmice. Kruna svega bila je njegova izjava kako BiH od kada on za Face televiziju prenosi reprezentaciju nikada nije izgubila. Eto rješenja. Neka on prenosi BiH u Brazilu i BiH će biti svjetski prvak! Kada je sudac označio kraj utakmice, nastalo je dvostruko veselje. Jedni se raduju plasmanu u Brazil, a drugi sretnomu trenutku da se ton komentatora više ne čuje. Marjan je dobronamjeran čovjek, ali ispodprosječan komentator!

„Njihova“ BiH ide u Brazil

A sada ćemo pokušati dokučiti čija se to BiH plasirala u Brazil. Cijelu se slavljeničku večer u izjavama različitih službenika i novinara znalo čuti kako je „njihova“ BiH ostvarila ovaj plasman. Ne znam čemu takva isključiva i provokativna rezoniranja? Ako se nešto želi reći, valjda je trebalo biti iskren i kazati onima čija to Bosna nije da takvi plaču, da jauču, da se kaju ili što slično. Trebalo je, što se nazire u tim izjavama, Hrvatima, Srbima, Romima, Židovima i Apačima Ante Tomića reći da ovo nije njihov uspjeh nego uspjeh Bošnjaka! To bi tako trebalo govoriti kada se već kliče da je „njihova“ Bosna ostvarila uspjeh. Istini za volju, nisu te tvrdnje daleko od stvarnosti. Početni je sastav reprezentacije potvrdio da je to reprezentacija s apsolutnom bošnjačkom većinom. Od jedanaest igrača desetorica su bili Bošnjaci. To nije sporno ako bolje igraju, neka su i svi iz jednoga naroda. No, čudi što se u ime očuvanja BiH ona opet dijeli. Tko je dijeli? Evo sada vidimo. Dijele je oni koji je brane, koji su joj tobožnji zaštitnici. A što se tiče pitanja „čija“ se BiH plasirala u Brazil, odgovor je ponudio visoki međunarodni predstavnik Valentin Inzko koji je pred televizijske kamere nakon utakmice došao okićen zastavom s ljiljanima. Hvala ti, Inzko, što si tako odgovorio na pitanje čija se BiH sprema u Brazil. Tamo ide reprezentacija ljiljana, a ne žuto-plavih zvjezdica. Ono što je dobro jest stav izbornika Safeta Sušića–Pape. On je i dalje odmjeren i dobro se sjetiti njegove izjave kada je prije četiri godine imenovan izbornikom: „Nisam došao praviti revoluciju, moje je da vodim reprezentaciju i odgovaram za njezine rezultate.“ Kada bismo ovo mogli čuti od političara i Inzka, bilo bi nam svima bolje.

U svakome slučaju za napaćenu je zemlju dobro da se ima zbog čega radovati. I ovo nije zgorega zapaziti kako nam u BiH mnogo toga bolje ide kada se oko nekoga projekta okupi kadar iz jedne nacije jer čisto sumnjam da bi BiH stigla do Brazila da su u njoj igrala dvojica Hrvata, trojica Srba, četvorica Bošnjaka i ostala dvojica iz tabora Sejdić-Finci, a da je izbornik bio međunarodni predstavnik. Zato „njihovoj“ ili „našoj“ ili „ničijoj“ BiH želim uspjeh u Brazilu. Igrači i izbornik BiH, za koje se mora reći da su pristojna ponašanja i uglavnom odmjereni u izjavama, zaslužuju čestitku i dobre želje za uspjeh na najvećoj smotri nogometa.

Da biste komentirali, prijavite se.