Za neke stvari potrebno je predznanje

Izjava da je povijest zadatak isključivo povjesničara je opasana. Kako je moguće da postoje povjesničari koji će za Tita izgovoriti blage riječi?
Autor: fra Mario Knezović/Laudato/A.L. Photo: pixshark.com srijeda, 17. lipnja 2015. u 17:55

Povjesničara Klasića poslati u povijest

Društvo koje funkcionira po načelima floskula i domišljatih anegdota koje postaju norma promišljanja putuje stazama zablude. Jedna od često izgovorenih floskula jest da povijest treba prepustiti povjesničarima. To po sebi stoji, ali ako ostanemo samo na tome, onda će ti povjesničari ostati bez mogućnosti da bilo što zaključe bez suradnje brojnih drugih, osobito svjedoka, pisaca, kroničara, analitičara i dr.

Izjava da je povijest zadatak isključivo povjesničara je opasana. Njome se želi poručiti da drugi o tome šute. No, pitam se što to mogu povjesničari zaključiti ako ih netko ne opskrbi materijalima i adekvatnom literaturom. To bi po prilici bilo slično tomu da kažemo da kuhanje treba prepustite kuharu, a nitko mu nije dao namirnice kako bi mogao nešto skuhati. Povijest pišu pobjednici, druga je opasna floskula koja se ustalila kao nešto uobičajeno. Ako prihvatimo tvrdnju da povijest pišu samo pobjednici, ta će povijest biti pristrana. Dakle, mogli bismo reći da moćnici pišu povijest, jer uglavnom moćnici u ratovima pobjeđuju.

Kako je opasno dopustiti nekim povjesničarima da isključivo oni donose zaključke na temelju „svoji“ spoznaja i „svojih“ izvora, vidjeli smo iz otužnoga televizijskoga nastupa Hrvoja Klasića. Za toga povjesničara, kojemu je očito od činjenica i istine važniji šarm i ideologija, Tito ne samo da nije bio zločinac, nego po njemu, on nije bio ni diktator. Ovakve bi se tvrdnje čuvao i okorjeli partijac Nenad Stazić. Za Klasića je u Hrvatskoj, zapravo, bio građanski rat, a ne izravna agresija jedne države na drugu. Eto, to je povjesničar koji ne poznaje ni elementarne pojmove, a kamoli povijest i njezino iščitavanje u kontekstu vremena. Pokojni filozof dr. fra Kvirin Vasilj bezbroj puta je ponavljao kako je na učilištu filozofije u Grčkoj pisalo da onaj koji ne poznaje matematiku ne treba studirati filozofiju. Očito za neke stvari treba predznanje. Povjesničar Klasić je vjerojatno upoznao neke povijesne činjenice, datume i godine, ali suhi podatci bez konteksta i logičkoga tumačenja postaju protupovijesno oruđe. Očito je čitao povijest iz pera „pobjednika“ ili iz tvornice Centralnoga Komiteta SKJ. Reći za vlastodršca Tita da nije diktator, a vladao je više od 35 godina jednom državom bez mogućnosti demokratskih izbora, graniči s pameti. Reći za nekoga da nije diktator, a zbog najmanje uvrjede takva diktatora se išlo u zatvore, jest za dijagnozu koja se može nazvati „minus habens“. Dobro bi bilo, za početak, da Hrvoje Klasić pročita što uopće znači pojam diktator. Evo što nalazimo o tome terminu u stručnim rječnicima: „Diktator je osoba koja ima ili sebi prisvaja apsolutnu vlast i vlada neograničenom vlasti nekom zemljom.“ Ako to nije bio Josip Broz Tito, onda ne znamo tko jest? Dviju se stvari moramo očuvati. Najprije diktatora Titova tipa. Ali nam se očuvati i od ovakvih pristranih povjesničara koji si uzimaju pravo povijesne činjenice iskrivljivati, zlorabiti u ideološke svrhe. Najbolji bi prinos našoj povijesti bio da neki povjesničari odu u povijest, a ne da nam takvi uče, ili bolje rečeno zbunjuju djecu i mlade.


Časna sestra ljevičarka

„Hajde pope pusti politiku i ekonomiju onima koji to znaju i mani se ćorava posla“, čut ćemo u komentarima i brojnim primjedbama ako svećenik ponešto progovori o politici, ekonomiji, socijalnoj nepravdi, bankama itd. Zato sam se iznenadio da je nedavnomu dolasku u Hrvatsku časne sestre Terese Forcades pridana velika medijska pozornost. Najedanput je osoba iz crkvenih krugova postala mjerodavan sugovornik s područja politike, ekonomije, socijalnoga nauka, bankarstva. Nisam čuo od dežurnih kritičara da bi ova časna sestra trebala ostati u sakristiji, uresivati crkvu, moliti Boga ili kuhati. Ne. To nisam čuo od onih koji su ranije svećenicima i drugima iz crkvene hijerarhije govorili da prestanu „popovati“ i da se bave svojim poslom. Zašto je jedna časna sestra postala prihvatljivom i za one kojima se donedavna koža ježila kada bi netko iz Crkve progovorio o stvarima o kojima govori „uvozna“ časna sestra?

Neupitno je da je časna sestra Forcades hrabra, izvrsno obrazovana, rječita, sposobna i da ima darove koji joj se ne mogu osporiti. No, očito je da je časna sestra Forcades dobila ulaznicu u društvene tijekove i medijsku pozornost zato što djeluje kao svojevrsna disidentica unutar Crkve i svoje zajednice. Njezini stavovi, osobito oni moralnoga karaktera, izravno se kose s naukom Crkve.  Sestru Forcades se naziva ikonom europske ljevice. Pitam se bi li časna sestra ovakva tipa, a da sve isto govori o politici, bankama, ekonomiji, bila dobrodošla u medije da su joj moralni stavovi i pogledi na svijet konzervativni? Sumnjam! Toplo vjerujem da će nešto od načela koje zagovara ta časna sestra biti i ostvareno. Ali želim vjerovati i u to da će i druge časne sestre imati medijsku pozornost koja je pripala časnoj sestri „ljevičarki“. Nije valjda da je društveno i medijski prihvatljiva samo ona časna koja će reći da nije jedini ispravni brak onaj između muškarca i žene.


Poduzetnik gleda udovice

Možda vas je ovaj naslov naveo na pomisao na nešto nedolično i nemoralno, ali je s pravom postavljen jer poznajem uspješnoga poduzetnika koji brižljivo gleda na udovice u svome poduzeću. Naime, u opuštenome, ali ozbiljnome razgovoru, rekao mi je o stvarnim motivima svoga poduzetničkog angažmana. Reče mi, ali zbilja iskreno, kako se umorio, ali da ga drži pomisao na nekoliko udovica koje kod njega rade. Ako bi stao sa svojim radom, one bi ostale bez posla i plaće. Njihova bi djeca bila uskraćena za potrebno. Reče mi da svako jutro pomisli na te radišne majke i udovice koje brižno podižu djecu i čestito se bore za svoju obitelj. Sveto nas pismo poziva da podupiremo udovice jer njihov status u društvu punom predrasuda i površnih kvalifikacija i etiketiranja nije nimalo lagan. I dok uglavnom uši punimo poslodavcima koji izrabljuju i varaju radnike, evo ima svijetlih primjera kako se misli na one koji su uposlenici. Bog blagoslovio i obiljem nagradio one koji pošteno zarađuju i isplaćuju pravednu plaću svojemu radniku. Ako takvih bude još više, manje će naše mladosti odlaziti u tuđinu za svojom koricom kruha.
 
 

Da biste komentirali, prijavite se.