Dobro je činiti dobro

Projekt 72 sata bez kompromisa daje sliku smisla života, a to je služenje drugima. Uistinu, kada sebe darujemo drugima dobivamo puno više no što dajemo, a to su sreća, radost, ispunjenjnost. Neka nam 72 sata budu jedan poticaj, da čitav svoj život djelovanja oblikujemo i usmjerimo bez kompromisa, uvijek u radosti služenja i pomaganja bližnjima.
Autor: Josip Ulić/Laudato/I.D. Photo: healthifa.com četvrtak, 22. listopada 2015. u 14:31

„Spavao sam i sanjao da je život sama radost. Probudio sam se i otkrio da je život služenje. Dao sam se na služenje i spoznao da je u služenju radost.“ Tako je smisao života kroz par riječi sažeo i stavio na izvoli poznati libanonski mislilac Khalil Gibran, a ja ću tim istim mislima započeti pisanje ovog članka.

Možemo kazati kako u današnjem postmodernom svijetu, u kojem vlada površnost, stav sada i odmah i mentalitet do ut des, odnosno, dam da mi daš, nije lako upoznati istinsku ljepotu služenja. Isto tako, možda biste se uvjetno rečeno, mogli složiti kako danas malo ljudi učinivši drugome uslugu ne očekuje uslugu za uzvrat, dok s druge strane to većina priželjkuje, očekuje, traži. Bilo kako bilo, čast iznimkama, jedno je sigurno. Ako osobi nešto pokloniš ili učiniš, pa za to očekuješ uzvrat, tada nisi dao već prodao. Da nastavimo, dakle, s jedne strane imamo dimenziju moći, vlasti i pozicija koja nam donosi lažno zadovoljstvo i pokušava vladati ovim svijetom, dok s druge strane imamo dimenziju solidarnosti, pomaganja i služenja koja nas istinski ispunja i koja se ovom svijetu ne nameće. Kad ovo drugo dopre do čovjeka, on od radosti ne zna gdje je i osjeća se kao da lebdi. Lebdi u dobru u kojem sebe ne treba prodavati, već darivati, i to bez kompromisa, bez računice.

Zaista, najlakše se zatvoriti u svoj svijet, komod, mir, naslonjač... No, čovjek je potreban čovjeka. Kako reče Phil Bosmans na jednom mjestu, čovjeku je potrebna ljubav da bi postao čovjek, kao što je cvijetu potrebno sunce da bi postao cvijet. Štoviše, čovjek ima potrebu da umire sebi davajući se drugima. Možda je paradoksalno, no on tim umiranjem oživljava, raste, baš kao i sjeme koje umre sebi, pritom izrastajući u veliko stablo. Zato je potrebno odrezati trnje komoda i ekrana svih vrsta i oblika, izići vani i darivati se. Sve to kako bi drugi mogli rasti u ljubavi.

Ove godine prijavili smo se na 72 sata i volontirali smo bez kompromisa na raznim mjestima, na različitim projektima, s nepoznatim ljudima. Volontirali smo jer smo prepoznali služenje kao ono što obogaćuje svijet. Dali smo sebe drugima ne očekujući ništa za uzvrat. Usudio bih se reći da smo poklonili drugima svoj komod, mir i svijet, svoj mali dio svemira. Nismo znali što i tko nas čeka. Bilo je i više nego veselo, radno i zabavno. Upoznali smo nove ljude, činili dobro, širili vidike i horizonte i to sve bez računice. Suma sumarum gledajući pojedinačno, a i cjelovito, na 72 sata smo se prijavili jer je to nešto dobro, jer smo u tome prepoznali ono što daje sliku smisla života, a to je služenje drugima. Uistinu, kada sebe darujemo drugima dobivamo puno više no što dajemo, a to su sreća, radost, ispunjenjnost. Sve ono što smo dobili u projektu 72 sata bez kompromisa svi vi koji ovo čitate možete dobiti samo ako darujete sebe i svoje vrijeme drugima, ne proračunato, ne sa motom dam da mi daš, već bez očekivanja uzvrata, ili proračunato, odnosno, bez kompromisa. Sve to po mogućnosti što više, uvijek i svagdje, ne samo jednom godišnje. Neka nam 72 sata budu jedan poticaj, da čitav svoj život djelovanja oblikujemo i usmjerimo bez kompromisa, uvijek u radosti služenja i pomaganja bližnjima.

Ako se i dalje pitate zašto volontirati? Zašto općenito činiti dobro? Ponavljam, ono na što se uvijek pozivam. Volontirajte, darujte sebe drugima, činite dobro, bez kompromisa, ne zato što dobra djela čine dobra čovjeka, već zato što dobar čovjek čini dobra djela. Zato ako čitate ovo, ako ste dobri i voljni sebe darivati drugima, bez kompromisa i računice, što reći osim tri, četiri, sad, krenite i činite dobro. Jer, uvijek je dobro vrijeme za činiti dobro.

Pozivajući se na početak teksta i misao Khalila Gibrana o služenju, možemo zaključiti kako smo bili uljuljani u svojoj barci komoda, ispred raznih valova ekrana, sanjajući budni da je to sreća, u jednom trenutku udarili smo u stijenu, trgnuli smo se čuvši za projekt 72 sata bez kompromisa, počeli smo se darivati drugima oko sebe i spoznali smo da je u tome sreća kojom se sigurno plovi ka ostvarenju smisla samoga sebe.

Završit ću parafrazirajući riječi Alberta Schweitzera: „Ja vas ne znam i ne znam koja vam je sudbina, no jedno ipak znam, među vama će istinski sretni biti samo oni koji su tražili i pronašli način služenja.“ Zato ovdje nije kraj već početak! Darivajte se i neznatno služite ljudima oko sebe, jer dobro je činiti dobro.
 

Da biste komentirali, prijavite se.